Glavni junak romana je Michael, dječak od jedanaest godina koji s majkom i ocem, i psom Stellom Artois, odlazi na put oko svijeta. Iako zvuči romantično i možemo odmah zamisliti savršenu sliku mora i skladne obitelji koja se odvažila na junačko putovanje, ipak nije tako jednostavno. Prije nego je donesena odluka za junačko putovanje, junaci ove priče dobro su se namučili da odvagnu sve mogućnosti kako bi krenuli. Zapravo je sve u ovoj obitelji krenulo loše i moglo je završiti već na početku kao jedna klasična drama u kojoj imamo dvoje posvađanih roditelja i dijete koje samo razmišlja o tome kome će na kraju pripasti.
“Moje je djetinjstvo bilo obilježeno redom i stabilnošću.”
Tako započinje priču Michael opisujući najprije rituale i običaje koji su taj red održavali, od razgovora s roditeljima, zajedničkog jedrenja nedjeljom, nogometa s prijateljima i pecanja. Sve su te jednostavne aktivnosti, izvođene gotovo uvijek u isto vrijeme, održavale red i stabilnost u njegovom životu. A onda je stiglo pismo u kojem saznaju da je ciglana u kojoj rade roditelji zatvorena. Roditelji su izgubili posao i to je unijelo nesigurnost u njihov život.
“U kući je polako zavladao jad. Katkad bih se vratio i vidio da moji roditelji ne razgovaraju. Često su se svađali zbog sitnica; prije nikad nisu bili takvi. Moj otac nije više popravljao po kući. Ionako je rijetko bio doma. Kad nije tražio posao, bio je u gostionici. Kad je bio kod kuće, sjedio je i šutke listao bezbrojne časopise o jedrenju.Ja sam se trudio što više izbivati iz kuće i igrati nogomet (…) Ništa više nije bilo kao prije.”
Već na početku je jasno naznačena granica između nekada i sada. Zanimljivo je da je u ovom romanu ta granica jednaka za jednog dječaka na pragu rane adolescencije i za odrasle. Iako će Michaelova inicijacija biti kasnije puno složenija i teža, kroz nju će na početku krenuti zajedno! Svi moraju odlučiti kako se postaviti prema novoj situaciji koja izgleda kao kraj svih mogućnosti i početak kraja nečeg lijepog u njihovim životima.
Lucidni Michaelov otac odlazi na tjedan dana od kuće i kad se ponovo javi, pozove ih da mu se pridruže u Farehamu, na obali. Majka najprije nije voljna napustiti kuću, ali će ipak to učiniti jer joj je važnije što osjeća u glasu svog muža dok ponovo razgovaraju.
“Zvuči drugačije, Michaele. Zvuči kao čovjek kakav je nekad bio, kao čovjek kojeg sam nekoć upoznala.”
I tu počinje avantura. Ubrzo saznaju da je otac kupio jedrilicu Peggy Sue od nešto ušteđevine i otpremnine, i poziva ih na jedrenje oko svijeta. Oni pristaju i počinju pripreme za odlazak. Svi se posvećuju tečaju jedrenja i obuci za preživljavanje u teškim uvjetima. Nakon pola godine, mama preuzima kormilo broda, a Michael i otac jednoglasno joj daju to veliko povjerenje.
“Ponosili smo se njome. Bila je jednostavno briljantna.”
10. rujna 1987. počinje putovanje oko svijeta. Michael je taj datum zabilježio u svoj brodski dnevnik kojim će pratiti sva važnija zbivanja. Brod je bio pun zaliha i bili su “spremni zajedriti u svoju veliku odiseju”, kako kaže Michael na početku avanture.
U drugom dijelu priče Michael nam iz svoje dječje perspektive prikazuje putovanje oko svijeta: igranje nogometa u Brazilu, slonove u Africi, kitopsine, morske lastavice, Australiju. Michael počinje pripremati gradivo za školu (roditelji su dogovorili sa školom da polaže završne ispite, da ne gubi godinu), ali se lekcije pretvaraju u prava istraživanja: dječak sad povezuje brojne stvari iz povijesti, zemljopisa i biologije s doživljenim i proživljenim utiscima iz raznih zemalja. Prava iskustvena nastava! Počinje osjećati više zadovoljstva u učenju i dobro napreduje.
“Prije nekoliko dana prošli smo s južne strane otoka Saint Helena. Nismo trebali stati. Tamo nema bogznačega, osim što je onamo bio prognan Napoleon. Ondje je i umro. Na samotnom mjestu. Dakako, morao sam za povijest napraviti referat o Napoleonu. Morao sam ga potražiti u enciklopediji i pisati o njemu. Bilo je prilično zanimljivo, ali nisam to rekao roditeljima.”
Poseban je novi doživljaj pisanja, na koji bih voljela skrenuti pažnju.
“U školi nisam nikad bio izvrstan pisac. Nikad nisam znao o čemu bih mogao pisati i kako bih mogao početi. No, na Peggy Sue sam shvatio da mogu otvoriti brodski dnevnik i jednostavno početi pisati. Uvijek sam toliko toga želio reći. U tome i jest štos. Shvatio sam da to zapravo uopće nisam zapisao. Ja sam to izgovorio. Govorio sam iz glave, niz ruku, kroz prste i olovku, bilježeći sve to na papir. Tako mi to i zvuči poslije svih ovih godina, kao da slušam sebe kako govorim.”
Iskustvo pisanja kao iskustvo govorenja
Pisanje dolazi iz duha, tijelo nam pruža tu mogućnost da otjelovimo svoju priču. Priča koju želimo ispričati i koja za nas ima važnost (u kojoj sudjelujemo cjeloviti, i dušom i tijelom) ona je koja nas pokreće na govorenje/pisanje.
Prava Michaelova inicijacija počinje kad uslijed nepažnje sklizne u more, zajedno sa svojim psom i loptom, a jedno jutro se probudi na nepoznatom otoku na kojem nema tragova ljudske prisutnosti. No, tu priča zapravo tek počinje. Michael je odvojen od roditelja i odrasta uz starca Kensukea, jedinog čovjeka koji je svoj dom pronašao u toj divljini. Ne želim otkrivati sve pojedinosti jer ima čitatelja koji bi mi to mogli zamjeriti. Reći ću samo da me razvoj priče iznenadio obratima i slojevitošću, s iznimnim porukama koje cijelu priču izdižu na novu razinu gdje se globalna svjetska povijest zrcali na sudbini jednog čovjeka.
Ključan je odnos između dječaka i starca. Ključna je njihova povezanost kroz koju obojica dobivaju upravo ono što im treba. Michael otkriva sebe na način koji mu civilizacija nikad ne bi mogla pružiti. Kensuke obnavlja osjećaj ljubavi kojeg se bojao zbog velikih gubitaka koje je pretrpio u životu.
Povezuju ih neke iste osobine: obojica su plemeniti, srčani i predani.
Prekrasni opisi druženja, opasnih situacija kroz koje zajedno prolaze, traganja za zajedničkim jezikom, spašavanja životinja, donošenja teških odluka, gubljenja i ponovnog osvajanja povjerenja, sve to čini ovaj dječji roman jednim od meni najljepših prikaza zbližavanja i prijateljstva/odnosa za kakvim svi tragamo.
Ovo je priča o ljubavi i časti, povjerenju i polaganosti, o hrabrosti i slabosti, o svjetskoj povijesti i eskapizmu.
Priča završava sretno. Ali kako, otkrijte sami! Koga je Kensuke ostao čuvati ako nema ljudi na otoku i nakon kakvih dvojbi je donio takvu odluku? Koliko dugo je Michael boravio na otoku i tko ga je spasio? Sve su to poslastice od pitanja s kojima možete zaploviti u njihovu avanturu.
“Ovo je moj dom. Ovo je Kensukeovo kraljevstvo. Kralj mora ostati u svom kraljevstvu, paziti na svoje ljude. Vladar ne bježi. To nije časna stvar.”
Kensukeovo kraljevstvo u radu s djecom s posebnim potrebama
Nakon radionice održane u Centru za odgoj i obrazovanje, početkom ove godine, ostala sam razgovarati s kolegicom Blankom Beuss i ponovo smo se, po tko zna koji put, vratile na temu odabira literature za rad s njezinim učenicima.
Kako ne postoji poseban program iz književnosti za djecu s posebnim potrebama, kolegica se snalazi vodeći se dobrim poznavanjem potreba svojih učenika, istražujući tekstove samostalno, kako bi im mogla ponuditi dobru nastavu koja će im biti odgojno i obrazovno korisna. Tako smo došli do romana za djecu koju njezini učenici jednostavno obožavaju, a to je Kensukeovo kraljevstvo Michaela Morpurga. Kako ne mogu čitati složene tekstove i teško prate (točnije, ne mogu pratiti) tekstove koji nisu povezani sa stvarnošću, mogu se povezati samo s nečim što i sami mogu primijeniti na praktičnim životnim situacijama. Odgovaraju im tekstovi koji ne zahtijevaju apstraktno mišljenje. Njezini učenici vole jednostavne realistične slike koje potiču na identifikaciju i omogućuju im da razmišljaju o međuljudskim odnosima i poukama za život (kako se netko ponašao i je li to bilo dobro za njega i okolinu). Ipak, kao adolescente vrijeđaju ih dječji tekstovi u kojima su glavni junaci zečevi, medvjedići i drugi junaci prvih dječjih knjiga. Oni traže stvarne ljude u stvarnim situacijama iz kojih mogu naučiti nešto korisno.
Navodim kao zanimljiv podatak da je roman Ivane Simić Bodrožić Hotel Zagorje naišao na jako dobru recepciju, kako mi je napomenula kolegica Blanka, jer su njeni učenici mogli prepoznati i stvarnu situaciju i identificirati se s pripovjedačicom koja je njihovih godina. Osobito su se mogli povezati sa situacijama prvih zaljubljivanja, što je autorica romana na vrlo detaljan i realističan način prikazala, sa svim osjećajima, od zanosa do beznađa, koji se tada pojavljuju.
Iako je roman Kensukeovo kraljevstvo dobio prestižne nagrade (Children Book Award), čini mi se dosta važnom činjenica da ga, ako je suditi po recepciji knjige, zaista mogu čitati gotova sva djeca svijeta.
