Biblioterapija

Biblioterapija je složenica od dviju riječi, a u prijevodu s grčkog znači terapija knjigom. Koristila se još u staroj Grčkoj kada je tragedija bila propisivana za manične, a komedija za depresivne pacijente. Aristotel je raspravljao o ulozi katarze u postizanju emocionalnog izlječenja, a mnoge bolnice su tijekom povijesti u svojim prostorima imale i knjižnice. Biblioterapija se razvila iz preporuka knjiga za pojedine brige i probleme.

Samotno čitanje knjiga koje nam pomažu da se bolje upoznamo ili da razriješimo svoje probleme možemo nazvati biblioterapija čitanja (reading bibliotherapy). To je dijalog čitatelja s autorom teksta. Čitatelj zatvara knjigu i nosi u sebi doživljaj koji ne dijeli s drugima.

Prvi interaktivni model biblioterapije razvila je 1974. godine knjižničarka Arleen Hynes koja je u bolnici St.Elizabeth u Washingtonu (SAD) razgovarala s pacijentima o pjesmama i pričama koje su čitali. Taj je razgovor bio poticajan i pomagao je ljudima da lakše izraze ono što osjećaju i misle. Liječnici su prepoznali dobrobiti biblioterapije te su podržali Arleen Hynes u njezinim nastojanjima i omogućili joj da razvije metodu grupnog rada utemeljenu na razgovoru o tekstu. Taj je interaktivni model biblioterapije kasnije postao temelj za rad s pojedincima i skupinama u zdravim ili kliničkim uvjetima.

Tekst je u biblioterapiji sredstvo preko kojeg komuniciramo sami sa sobom i s drugima. Ponekad u riječima drugih ljudi prepoznamo osjećaj ili misao koju bismo rado sami izrekli. To je prvi korak koji nazivamo prepoznavanje (identifikacija). Sljedeći korak je istraživanje kroz razgovor o tekstu, a taj korak vodi do katarze (pročišćenja osjećaja) i uvida.

Tekst nas također čuva od direktne izloženosti snažnim osjećajima jer se služimo riječima drugih ljudi i uvijek se možemo iza njih i „sakriti“. Istovremeno, daje nam priliku da kažemo ono što mislimo i osjećamo te da u razgovoru čujemo sebe, ali i druge. Iako je na prvi pogled vrlo jednostavna metoda, biblioterapijski razgovor zahtijeva od terapeuta dobru procjenu potreba klijenta, vještinu odabira tekstova i vođenja razgovora koji cilja dobrobiti klijenta.

Klinička biblioterapija zahtijeva strogu kontrolu i suradnju s liječnicima koji brinu o zdravlju svog pacijenta. Razvojna biblioterapija koristi se u radu sa zdravom populacijom i može doprinijeti uspostavljanju zdravih odnosa i stvaranju ozračja povjerenja u skupini. Primjenjiva je u nastavi književnosti te u radu pedagoga, logopeda, socijalnih radnika, knjižničara i psihologa.

Biblioterapija je primjenjiva u radu sa svim dobnim skupinama, od ranog djetinjstva do duboke starosti i posljednjih trenutaka života. Zato je danas koristimo u vrtićima podjednako kao i u domovima za stare i nemoćne, ali i u palijativnoj njezi.

Ne traži velika materijalna ulaganja, a dobrobit koju klijenti od nje imaju je neprocjenjiva.

Ciljevi biblioterapije su sljedeći:

• povećati samorazumijevanje i samoopažanje
• povećati osjetljivost za interpersonalne odnose
• osvijestiti životnu orijentaciju
• razviti kreativnost i izražavanje
• ohrabriti pozitivno mišljenje i kreativno rješavanje problema
• ojačati komunikacijske vještine, osobito vještine slušanja i govorenja
• ujediniti različite aspekte osobnosti zbog psihičke cjelovitosti
• osloboditi presnažne emocije i osloboditi od napetosti
• pronaći novo mišljenje kroz nove ideje, uvide i informacije
• pomoći sudionicima da osjete oslobađajuću kvalitetu ljepote