“Odlučio je zaboraviti da se to dogodilo, nije se htio sjećati onoga što je pokopano pod zemljom.”
David Kelečić
Kad se radi o velikim traumama, nije dovoljno odlučiti zaboraviti.
To je upravo ono što pokreće ovaj egzistencijalistički roman koji nas pod krinkom fantazijskog svijeta smještenog u bezvremeni prostor definiran koordinatama sjever-jug (Travlastok na sjeveru i Sarkamand na jugu) postavlja u središte dramatične priče o preispitivanju vlastitih sjećanja.
Glavni junak romana je Sinan, južnjak koji dolazi iz toplog Sarkamanda u hladni Travlastok na krajnjem sjeveru iza kojeg prestaju granice živućeg svijeta. Krajnosti sjevera i juga kasnije će biti stalna komponenta romana, okvir u kojem se i kao čitatelji krećemo, jedine dvije sigurne točke za koje možemo reći da se o njih možemo osloniti. Hladnoća i toplina tijekom romana dobit će značenje duševnih kategorija, a u konačnici, što se više bližimo kraju, postat će sve bliže junakovom intimnom poimanju života i smrti.
Na prvih stotinjak stranica pisac nas uvodi u klasični fantazijski zaplet postavljajući sve nama poznate elemente ovog žanra u uređene odnose kakve možemo pratiti s lagodnošću s kojom inače ulazimo u prostore poznatoga. Sinan dolazi na daleki sjever u potrazi za alkemijskim napitkom koji spašava od smrti potaknut pričom svoga oca i ostalih alkemijskih majstora juga koji su baštinili neka sjevernjačka znanja prenošena putem rijetkih alkemijskih knjiga i predaja. U razrušenoj utvrdi iznad Travlastoka, primitivnog mjesta koje svojim vanjskim identitetom podsjeća na bilo koji zabačeni i slabo razvijeni kraj, nekada su živjeli mudraci koji su ovom kraju donosili slavu diljem svijeta. U trenutku kad Sinan dolazi u Travlastok, Vaizaci su davno pod zemljom, a tajna njihovog alkemijskog napitka otišla je s njima u grob. Travlastok je u to doba opterećen pojavom demona koji odnose svoje žrtve u Labirint, mitsko mjesto pod zemljom koje se nalazi podno vaizačkih zidina. To granično mjesto koje ne pripada primitivnom svijetu običnih ljudi usmjerenih isključivo na opstanak (kakve predstavljaju seljani Travlastoka), ali ni svijetu vrhunskih ljudskih mogućnosti vođenih snagama duha i ideja (kakve su predstavljali Vaizaci), za Sinana je istovremeno izazov i kazna, izvor patnje i mogućnost razvoja.
U Travlastoku Sinan upoznaje mještane, susrećući ih svakodnevno u gostionici u kojoj se razmjenjuju sve važnije informacije o lovu i ostalim događanjima u selu. To je također prostor u kojem upoznajemo sudbine sporednih likova i njihovu povezanost u zajednicu. Na početku su poveznice među likovima slabe jer su prikazani kao pojedinci sa svojim osobitostima, u dnevnim poslovima koje obavljaju gotovo rutinski. Kasnije će upravo ovo rutinsko, svakodnevno obavljanje poslova zadobiti karakter ritualnog, čime će se bitno promijeniti i naša perspektiva na likove, kao i na njihove biografije, ali i na značenje zajednice u cjelini.
“Ono čega se bojao nisu bila sjećanja, nego mogućnost da neka od tih utvara postane stvarna.”
Ono što posebno odskače od sigurnosti žanra već na samome početku je način na koji se Sinan, kao glavni junak, odnosi prema svome tijelu. Za razliku od nepovredivosti fizičkog integriteta klasičnog junaka koji rane zadobiva jedino u bitkama (a u nekim slučajevima je i božanski neranjiv), Sinan samoga sebe ranjava kako bi se osjetio živim i sposobnim za nastavak svoga traganja.
Najprije ga na na samoranjavanje tjera priroda posla zbog kojeg je došao u Travlastok. Sinan je u jednom napadu demona na selo sišao u Labirint i u njemu otkrio snagu vaizačkog napitka koji ga je spasio od sigurne smrti. Tamo je spoznao i ugodu koja nastaje na granici između života i smrti, kad čovjek biva izbavljen iz najvećih muka čudesnim ozdravljenjem. Taj ga osjećaj toliko privlači da o njemu postaje ovisan, a može ga postići samo ponovnim silaskom u Labirint (kojeg se užasno boji) ili samoranjavanjem. U prvom dijelu romana pratimo nekoliko bizarnih rituala samoranjavanja u kojima je naglašen prikaz trenutnog povezivanja ranjenog tkiva nakon čega nastupa olakšanje povezano s osjećajem moći. Kao kod ovisnika o bilo kojoj supstanci, kod Sinana raste strah što se broj bočica koje je sa sobom iznio na površinu zemlje, nakon prvog silaska u Labirint, smanjuje. To znači da će se, ako ne nauči sam prozvoditi napitak, morati ponovo spustiti na isto mjesto, prepuno užasa, kako bi se domogao željenog napitka. Drugim riječima, ono što je na početku bilo sredstvo, postaje s vremenom junakov cilj.
Ako na početku Sinana doživljavamo kao junaka koji će u jednom trenutku osloboditi čovječanstvo od smrti, vrlo brzo ga upoznajemo kao čovjeka kojem cilj opravdava sredstvo, čovjeka kojim počinje ravnati njegova ovisnost o osjećaju cjelovitosti koji mu donosi napitak. Time Sinan gubi auru klasičnog junaka i preispituje našu sposobnost da iza nepovredivog heroja (koji sve važnije poslove može obaviti sam) prihvatimo slabog čovjeka s manama (koji treba našu podršku i razumijevanje u ključnim trenucima).
“Potrebno je vrlo malo da ljudska priroda pokaže svoje pravo lice.”
Kako raste Sinanov strah od neuspjeha i na sadržajnoj razini stvari se počinju mijenjati. Pitomo selo počinje pokazivati svoje demonsko lice, najprije kroz halucinacije koje su vidljive samo glavnom junaku i koje ga bacaju u izolaciju (jer nikome više ne može vjerovati), a kasnije se stravični događaji gomilaju brzinom koja sve seljane povezuje u cjelinu u kojoj su njihove biografije samo dio nečeg puno većeg i snažnijeg od pojedinca.
Sinan, kao stranac i osamljeni pojedinac mučen svojim patnjama i zajednica kao skup duša koje se bespogovorno prepuštaju svojoj vjeri i tradiciji, oslanjajući se jedni na druge, to je tema koja nas uvodi u drugi dio priče.
U tom drugom dijelu sve nemoguće postaje moguće, a perspektive se mijenjaju kao u kaleidoskopu kojim upravlja neki hiperaktivni um željan utapanja u šarenoj ekstazi.
Kako se horor širi selom, Sinan sve manje vjeruje ljudima i njihovim pričama. Iza svakog lica vidi izdaju i neprijatelja te tako gubi kompas. Zbog paničnog straha izdaje jedinu osobu koja ne pripada toj skupini, djevojku koja mu je mogla biti životni suputnik. Tako je u jednoj osobi izgubio jedinog pomoćnika koji bi mu, u klasičnoj žanrovskoj strukturi, mogao donijeti velike blagodati.
S gubitkom Anje, Sinan ostaje potpuno sam, ogoljen do srži, na kraju snaga, s osjećajem nemoći zbog propalih eksperimenata stvaranja vaizačkog napitka. Ostaje mu samo jedna bočica napitka koji može donijeti olakšanje, a zajednica ga odbacuje i tjera da ponovo siđe u Labirint.
Pri tome je dosta važno da seljane ne zanima njegova pobjeda nad Labirintom, već upravo suprotno – potvrda mitske svemoći podzemlja koju predstavlja Labirint. Tako selo upravo Labirintu daje herojske epitete – on postaje nepobjediv, stalan, svevremenski prostor koji vlada oduvijek i zauvijek, a ravnoteža između nadzemnog i podzemnog svijeta i dalje se uspostavlja okrutnošću i žrtvovanjem pojedinca. Sinan mora živjeti s činjenicom da su ljudi spremni žrtvovati njegov život kako bi zajednica slavila snagu prirode i nepromjenjivost tradicije dublje od ljudskih običaja. Nitko nikada nije pobijedio podzemlje, nitko nikada i neće, a to će najmanje uspjeti Sinanu koji osjeća samo propast, osamljenost i nemoć. Za takvog pojedinca, koji je izgubio jasnu motivaciju, kod kojeg pojedinačno i opće više nisu jasno prepoznatljivi, ne postoji drugi put nego sići duboko u sebe i tamo se suočiti sa svojim strahovima. Kad čovjek izgubi vrijednosne smjernice u sebi i uporišta izvan sebe, nema mu druge nego pronaći svoj unutrašnji temelj, duhovnu vertikalu, odnosno smisao koji leži u temeljima ljudskog bića i koji ga jedini može vratiti u stanje cjelovitosti.
“Čuješ zvuk. Tama više nije prazna.”
Posljednji silazak u Labirint za Sinana najprije znači nepovratno izgubljeni smisao. On se ne nada povratku jer ne zna čemu se može vratiti, ali ne gubi nadu u otkrivenje nečeg veličanstvenog. Paradoksalno, u njemu se prelamaju najveći strahovi i najveći zanosi, upravo u trenucima najvećeg besmisla. U posljednjem silasku Sinan doživljava istovremeno i najveći moralni poraz i pokazuje najveću hrabrost jer ipak ide dalje, puno dublje nego što je mislio da je moguće otići te na samome dnu pronalazi razlog za život.
U susretu s Tamničarem koji je cijelo vrijeme prisutan u romanu kao nad-svijest koja ga prati u svim njegovim pokušajima da shvati samoga sebe, na dnu bezdana, u tami koja je ispresijecana samo tišinom i njegovim plitkim disanjem, zarobljen kao Prometej u vječnoj patnji koja se produljuje vaizačkim napitkom, Sinan spoznaje svoj smisao. I, naravno, pronalazi ga u samome sebi, a taj se snažni preokret odražava simbolički u kompasu koji sada leži ispod Sinanovih nogu i jasno pokazuje smjer sjever-jug, što za glavnog junaka znači povratak unutrašnje ravnoteže i ponovno povezivanje s nadzemnim svijetom.
U duboko nesvjesnom Sinan saznaje stvarne razloge svog putovanja koje počinje u Sarkamandu i završava u Labirintu pored Travlastoka. Susreće se sa svojim traumatičnim sjećanjima, s gubitcima koje je teško bilo sebi priznati, s uspomenama koje toliko bole da ih je bilo lakše zaboraviti. Sinan se više ne mora samoranjavati da bi osjetio život. U tom trenutku život ga sam ranjava, ali tek u suočavanju s gubitkom on pronalazi stvarni život i razlog življenju.
“Uzeli ste mi ženu i sina. Možete mi uzeti Sarkamand i sve što mi je preostalo s površine. No, bijelu strelicu u srcu Labirinta nikad vam neću dati.”
Posljednje riječi koje glavni junak upućuje podzemlju u kojem je zarobljen nisu i posljednje stranice ove priče. Kao pravo iznenađenje, na mjestu na kojem bi priča u klasičnoj žanrovskoj strukturi trebala teatralno završiti, s poantom koja naglašeno daje prednost herojskom činu čovjeka koji ponovo postaje u očima čitatelja junak (jer ne priznaje poraz i nastavlja se boriti), u nama odjekuje mogući nastavak junačkog putovanja. Jer, borba sa sobom nikada ne prestaje. Labirint se nikada ne zatvara. I možemo se samo zapitati počinje li na tom mjestu nova potraga ili na tom mjestu završavaju sve nade.
Sinan, kao junak u čiju biografiju svatko može upisati vlastita iskustva, ponovo silazi u Labirint kako bi ga pobijedio, iako se već nalazi na njegovom dnu. Život se nastavlja i u njemu glavni junak može doživjeti nova otkrića iz područja nesvjesnoga, jednako kao i veliku količinu patnje koja dolazi s takvim otkrićima. Život se nastavlja, a to je, nakon ovakve bitke sa samim sobom, znak velike pobjede ljudskoga duha.
