Nekoliko je važnih razloga zbog kojih imam želju predstaviti ovu iznimnu dječju knjigu. Prvi i meni osobno najvažniji je čuđenje koje je u meni izazvala, najviše zbog toga što nisam mogla niti zamisliti da bi me ikada više u životu nešto moglo vratiti u onaj neopisivi djetinji osjećaj očaranosti pričom.
Krenimo najprije od slike djeteta. Jeste li čitali Malog princa? Kakva su vam bila iskustva? Kojim ste ga dijelom sebe osjetili? Ja sam od onih na koje knjiga nikad nije ostavila snažan dojam. Nisam ga osjetila čuvstveno: u toj se knjizi jedva spominju mirisi, boje i zvukovi. Ponegdje sam osjetila nešto u odnosu tog dječaka prema drugim bićima, ali nisam nikako mogla proniknuti kakvi su zapravo njegovi osjećaji. Čitala sam ga nekoliko puta, ali nikad se nisam mogla, na bilo koji način, poistovjetiti s njegovom sudbinom djeteta bačenog u svemir, u kojem susreće neka izolirana bića-slike, metafore nečega što osobito kao dijete nisam mogla razumjeti. Jedino što sam ponijela iz te knjige je odnos malog princa prema ruži jer je to bila jedina metafora koju sam shvaćala i koja me dirnula.
Na razini doživljaja Mali princ za mene je priča koja djeluje na spoznajnoj razini, metafora koja ne dodiruje svijet mojih osjetila. Jedino dječje u toj knjizi je usamljeni dječak koji promatra svijet i postavlja pitanja drugima. Dječak koji ne daje svoje odgovore. Za mene to znači egzistencijalnu prazninu. Mali princ nije organski povezan sa svojom sudbinom. Ne znamo što ga određuje kao ljudsko biće, ne znamo je li uopće ljudsko biće. Ne znamo hoće li ikada odrasti, na koji način će se mijenjati. Možete li zamisliti malog princa kao dječaka s imenom i prezimenom koji jednoga dana stari i umire? Ja ne mogu i to me prilično udaljava od njegovog lika.
Kao i Mali princ, Mary je također usamljeno dijete. Otac joj je službenik engleske uprave u Indiji, gdje i provodi prve godine svog života. Majka joj je ljepotica koja se bavi samo svojim izgledom i zabavama na koje odlazi družiti se s veselim ljudima. Otac je prezauzet poslom i uopće se ne bavi djetetom. Odgajaju je dadilje koje Mary svojom teškom naravi preozbiljnog i prezahtjevnog djeteta tjera od sebe. Ponaša se kao mali tiranin. Ona je „boležljiva, razdražljiva i teturava curica“. Ipak, to slabašno dijete naređuje i vrijeđa ljude koji joj se žele približiti. Samovoljna je što pokazuje tako što ne dopušta da je drugi podučavaju – sama će naučiti čitati. Sve ostalo za nju će raditi drugi dok se okolnosti drastično ne promijene.
Najveća prekretnica u njezinom životu nastaje kad epidemija kolere pokosi njezine roditelje. Ona pravim čudom ostaje živa i prebacuju je kod engleskog svećenika koji se brine o još nekoliko djece. Mary se ne želi družiti s ostalom djecom zbog čega joj smišljaju nadimak „ona koja nije po mjeri“. Nakon vrlo kratkog vremena Mary odlazi u Englesku, gdje je prihvaća njezin tetak, ćudljivi i prgavi grbavac Archibald Craven koji živi u velikoj i usamljenoj kući na vrištini, u kraju koji je djevojčici na prvi pogled odbojan, ružan i neprihvatljiv.
Smještaju je u jednu od brojnih soba u velikoj kući i dodjeljuju joj gospođu Madlock da se brine o njezinoj ishrani i zdravlju. O tetku Archibaldu saznaje da je povučena osoba i da ne voli ljude, osobito nakon što je izgubio voljenu ženu. Zato ga neće još dugo upoznati, sve dok se u njoj samoj ne počnu događati promjene koje će zahvatiti i njezinu okolinu. Ipak, Mary ima sreće. Upoznaje Marthu, djevojku s jorkširskim naglaskom koja radi u kući kao sluškinja i jednom dnevno ima priliku razgovarati s njom. Martha je otvorena u razgovoru s Mary i potiče je da se osamostali, uspoređujući je sa svojim malodobnim sestrama i njihovim sposobnostima. Martha u priču uvodi lik svoje mudre i plemenite majke, Susan Sowerby, prenosi joj njihove obiteljske razgovore i atmosferu kuće u kojoj živi njihova mnogobrojna seljačka obitelj.
Mučaljivoj djevojčici posebno će se svidjeti priča o Dickonu, Marthinom bratu, snažnom i zdravom dječaku koji boravi u vrištini više nego kod kuće i prijateljuje sa životinjama kao sa sebi ravnima. Njezine prve igre su samotne ali polako prerastaju u pravo istraživanje okoline u kojem će početi otkrivati svoju unutrašnju snagu. Presudan će biti susret sa starim vrtlarom, Benom Weatherstaffom, vrlo povučenom i mrzovoljnom osobom koja komunicira jedino s crvendaćem, ljupkom ptičicom koja živi u vrtu i povremeno mu pravi društvo. Promatrajući Bena kako razgovara s crvendaćem, Mary uči razumijevati druga bića i njihove potrebe. Postupno jača i sve više vremena provodi vani, zbog čega joj raste apetit i želja za novim aktivnostima. Martha joj donosi uže za preskakanje koje joj šalje gospođa Susan. Mary ustrajno vježba i jača mišiće. Naravno, Martha joj neprestano prenosi nove vijesti iz svoje kuće, govoreći joj o tome kako je pojedino dijete nešto dobro napravilo, hraneći je pričama o Dickonu i njegovim podvizima. Mary postupno počinje osjećati neodoljivu želju da upozna tog dječaka, što će joj se uskoro i ostvariti.
To će dogoditi tek nakon što otkrije da je u toj velikoj kući brižljivo čuvano, poput neke neugodne tajne, jedno drugo dijete koje će ona slučajno otkriti. Tako Mary upoznaje sina Archibalda Cravena, svog prvog rođaka, koji živi u strahu da mu ne izraste grba. To dijete neprestano leži u svojoj sobi, potpuno izolirano od svijeta, i hrani se strahom od svoje moguće bolesti. Colin, kako se zove dječak, nije bolestan, već jednostavno razdražljiv i histeričan dječak koji se boji samoga sebe. Od smrti njegove majke otac ga jedva posjećuje, iako o njemu vodi brigu preko svojih slugu- dječaku je osigurana najbolja medicinska skrb. Kad se dvoje djece upoznaju, snažno će utjecati jedno na drugo. Mary će dobiti priliku da ojača svoje već potaknute snage u razvoju, a Colin priliku da se ohrabri, poveže s drugima i sa samim sobom. Kad se u priču umiješa i Dickon, njih troje postaju neobično društvo koje će potaknuti pozitivne promjene u svojoj okolini, čak i u emotivno udaljenom Archibaldu Cravenu. Naime, zajedno će se početi brinuti o tajnom vrtu, jedinom u kojeg im nije dopušten pristup. Bio je to omiljeni vrt Colinove pokojne majke, u kojem su cvjetale njezine omiljene ruže, ali i kobno mjesto jer je upravo u njemu poginula – na nju se obrušila slomljena grana i oduzela joj život. Nakon tog nesretnog događaja Archibald zabranjuje vrtlarima da se o njezinom vrtu brinu, mrzi ga iz dna duše, prepušta ga zaboravu osvećujući mu se za gubitak jedine osobe koja ju je volio. Mary će ipak u svojim lutanjima otkriti ulaz u tajni vrt i početi se brinuti o njemu. U tome će joj se pridružiti oba dječaka, nešto kasnije i stari Ben Weatherstaff, pa će vrt iz neuglednog, zapuštenog i opasnog mjesta prerasti u isti onaj raskošni vrt koji je nekada bio, za života Colinove majke.
Metafora tajnog vrta
Kad je Mary otkrila tajni vrt u koji je nakon smrti gospodarice kuće bilo zabranjeno ući, bila je zadivljena njegovom ljepotom iako je vrt bio zapušten. Vidjeli su se tragovi nekadašnje ljepote i ona je jasno mogla zamisliti kako će vrt izgledati kad u njega uloži svoje skromno znanje, ljubav i dosta vremena. Za tako veliki i zahtjevan pothvat trebala je pomoćnike kako bi zemlja bila do proljeća spremna roditi raznobojne cvjetove i zablistati nekadašnjim sjajem. Tajna je zahtijevala povjerenje.
Jedina osoba kojoj se mogla s punim povjerenjem obratiti bilo je Dickon jer je on već dokazao da zna čuvati tajne – njegovo poznavanje biljaka i životinja bilo je puno empatije i ljubavi. Za njega je bila sigurna da nikad neće iznevjeriti druga bića. Dickon je tako postao prvi povjerenik ideje o obnavljanju tajnog vrta. Mary je također željela pomoći Colinu ojačati pa je razmišljala o tome može li mu povjeriti tajnu. Colin nije bio osoba kojoj se moglo vjerovati jer je bio previše usmjeren na sebe i zadovoljavanje svojih potreba koje je naučio stavljati ispred svega ostaloga. Kako bi se uvjerila da ga može odvesti do mjesta tajne, Mary je u njihove razgovore počela uvoditi priču o tajnom vrtu. Pripovijedala mu je o djevojčici koja je igrom slučaja pronašla zabranjeni prostor, o slavuju koji ju je doveo do tajnog ulaza prekrivenog bršljanom, o dječaku koji zna jezik životinja i biljaka. Colin je, slušajući priču, imao priliku postavljati pitanja, promišljati njihove postupke, iskazati svoje mišljenje i osjećaje. Silno ga je zanimao svaki detalj i sanjario je o ulasku u tajni vrt. Poistovjetio se s junacima priče i krenuo s njima u maštovitu avanturu. Iz dana u dan pokazivao je sve više interesa za priču tako da je Mary odlučila povjeriti mu tajnu, i to u trenutku kad je Čolinu motivacija za slušanje priče dosegla vrhunac – bio je spreman nešto učiniti, pokazivao je želju da se pokrene. Priča ga je pripremila za akciju. Unutarnji pokret izazvao je vanjski.
Colin je toliko žudio biti dio priče da je zaboravio na samoga sebe, povezao se s nečim izvanjskim, u duhu je postao dio cjeline, prihvatio je vrijednosti koje je nosila priča. Tek tada je bio spreman prihvatiti tajnu. Mary ga je još nekoliko puta iskušala prije nego što ga je odvela u vrt. Zatražila je od njega da se obveže da nikome neće odati tajnu. Colin je prihvatio obvezu i sam je smislio način kako da neprimjećeno izađe iz kuće. Bio je to njegov prvi izlazak vani nakon dugo vremena. Od tog trenutka boravio je u vrtu duže nego u svom bolesničkom krevetu. Polako se odvajao od prostora u kojem je njegovao svoj strah i histeriju. Ljubav prema vrtu zamijenila je njegovu sebičnost predanošću nečemu što je pred njegovim očima raslo, razvijalo se i bujalo. Mirisi, boje, dodiri i okusi postupno su u njemu izazivali potrebu da se pokrene i da svoje nemoćne udove ojača kako bi aktivno sudjelovao u njegovanju biljaka.
Kad je stari vrtlar Ben Weatherstaff provirio preko ograde i otkrio da se djeca nalaze u zabranjenom vrtu, Colin je u želji da obrani prijatelje ustao i prohodao. Njegovih prvih nekoliko koraka, nakon koji je brzo izgubio snagu, bili su početak kraja nekadašnjeg načina života i Colin se sve većom brzinom razvijao u zdravog dječaka. Osjetio je svoju snagu i poželio je živjeti punim životom. Poželio je živjeti – zauvijek! Njegova promjena snažno će utjecati na melankoličnog i depresivnog Archibalda Cravena. Tajni vrt povezao je oca i sina, ponovno uspostavio privremeno prekinute veze i stvorio zajednicu na mjestu na kojem su mnogi živjeli kao usamljeni pojedinci. Tajni vrt svemu je dao smisao.
Iz ovog kratkog uvida u postupnost razvijanja metafore tajnog vrta vidljivo je da je važno pratiti nekoliko elemenata bez kojih slika ne bi bila potpuna. Izdvajam te elemente kako bi o njima mogli voditi računa kad dođemo do metafore i upustimo se u tumačenje.
- Smisao se otkriva kroz rad i zajedništvo
- Empatija se uči aktivno, kroz povezivanje s drugim i ulaganje napora u rast i razvoj
- Empatija je povezana s odgovornošću: ne možemo naučiti vrijednost drugih živih bića ako ne brinemo o njima i njihovim potrebama
- Povjerenje je tajna povezivanja
- Čuvanje tajne je inicijacija u zajedništvo
- Iznevjereno povjerenje znači propast za pojedinca i zajednicu – to je prekid rasta i razvoja
- Priče nam daju priliku da iskušamo svoje misli i osjećaje, preispitamo reakcije i odvagnemo posljedice svojih postupaka i prije nego što se susretnemo sa stvarnošću
- Priče je važno dijeliti i razgovarati o njima jer je to prvo iskustvo dijeljenja različitih perspektiva o situacijama koje nam nisu poznate (ili su poznate i proživljene ali ih nismo razumjeli)
- Priče s kojima se možemo poistovjetiti revitaliziraju, jačaju unutarnje snage i potiču na akciju
- Dobro odabrana metafora ključ je uspješne komunikacije kroz priču, donosi dobrobit pripovjedaču i slušatelju
- Metafora potječe dugotrajan prirodan proces unutarnjeg razvoja koji se mora njegovati baš kao što su djeca njegovala tajni vrt
