Glavni junak romana desetogodišnji je dječak koji je sa svojim ocem zatočen u logoru i proživljava pravi pakao. Iako je preživio, mori ga osjećaj krivnje jer u posljednjim trenucima života svoga oca nije bio uz njegovo uzglavlje, nije se usudio prići mu dok je zvao njegovo ime, jer se bojao batina od čuvara u logoru.
“Kroz Wieselove oči vidimo ono najgore i ono najbolje u čovjeku.”
Oprah Winfrey
“Njegova hrabrost mi daje snagu.”
Zanimljivo je da prvu verziju knjige nisu htjeli prihvatiti ni američke ni pariške nakladničke kuće, smatrajući je previše morbidnom.
U predgovoru knjizi autor kaže:
“Katkada me pitaju znam li odgovor na Aushwitz; odgovaram da ne znam; ne znam ni ima li tragedija takvih razmjera odgovor. Ali znam da postoji “odgovor” u odgovornosti. Kad se govori o tom razdoblju prokletstva i tame, tako bliskom i tako dalekom, “odgovornost” je ključna riječ. Ako se svjedok prisilio i izabrao svjedočiti, to je zbog današnjih mladih, zbog djece koja će se sutra roditi: on ne želi da njegova prošlost postane njihovom budućnošću.”
Ellie Wiesel
Glavni junak romana je Ellie, duboko religiozan dječak koji je jednoga dana, zajedno sa svojim roditeljima, odveden u koncentracijski logor iz malenog mađarskog gradića u kojem je živjela velika židovska zajednica. Već kao vrlo malen dječak bio je posvećen čitanju Talmuda i zabavljen idejom da će jednom biti rabin. Kao takav, duboko je vjerovao u Božju prisutnost i njegova je tragedija utoliko veća jer je u logoru izgubio povjerenje u Božju providnost i njegovu pravednost.
Užasi koje je vidio nisu se mogli objasniti, nisu se mogli proživjeti, od njih se nije moglo udaljiti i promisliti ih. Ljudi su se pretvarali u životinje, svedeni na ono najosnovnije, na nagone. Rijetki su, kao jedan Poljak koji je jedno vrijeme bio čuvar barake, pokazivali znakove ljudskosti, ali i on je bio brzo zamijenjen jer je bio previše human, kako su zaključili esesovci. U njemu se budi ljutnja na Boga koju pisac izražava ovim riječima:
“Danas, nisam više preklinjao. Nisam više bio sposoban uzdisati. Osjećao sam se naprotiv vrlo jakim. Bio sam tužitelj. A optuženik: Bog. Moje su se oči otvorile i bio sam sam, užasno sam na svijetu, bez Boga, bez čovjeka. Bez ljubavi i milosrđa. Bio sam već samo pepeo, ali sam se osjećao jačim od toga Svemogućega uz kojega su toliko dugo vezivali moj život. Usred te molitvene skupštine bio sam poput nekog stranog promatrača.”
Ovi retci dovoljni su da oslikaju dubinu patnje kroz koju prolazi glavni junak. Osjećaj egzistencijalne usamljenosti, udaljenost od Boga koji je bio toliko ljubljen i prisutan u židovskoj zajednici u kojoj je Ellie odrastao i krik protiv te usamljenosti, usmjeren kroz bijesnu osudu.
Činjenica da postoji otac očuvala ga je od sigurne smrti. Često je to bilo jedino što je ljude održavalo na životu- svijest da imaju za nekoga živjeti. “Smrt me je obavijala kao da će me ugušiti. Lijepila se uz mene. Osjećao sam da je mogu dodirnuti. Počinjala me fascinirati ideja da ću umrijeti, da me više neće biti. Ne postojati više. Ne osjećati strašne bolove u nozi. Ne osjećati ništa više, ni umor, ni hladnoću, ništa. Iskočiti iz reda, dopustiti da otklizim prema rubu ceste. Prisutnost moga oca bila je jedina stvar koja me je u tome sprječavala…Trčao je pokraj mene, zadihan, na izmaku snaga, na umoru. Nisam imao prava pustiti ga da umre. Što će učiniti bez mene? Ja sam mu bio jedini oslonac.” Mnogi su zatvorenici posustali i odustali od života kad su odvojeni jedni od drugih. To su esesovci jako dobro znali i u većini slučajeva odvajali su rodbinu jedne od drugih. Ellie i njegov otac ostali su nekim čudom zajedno do samoga kraja, iako je otac umro od dizenterije, a Ellie je preživio. Osjećaj blizine davao je osjećaj nade i hranio je dušu u trenucima beznađa.
Teško je ostati ravnodušan na prikaze patnje. Čovjek se zapita gdje su granice humanoga u čovjeku i koliku granicu može čovjek prijeći, koliko je duboka i široka ljudska patnja. U uvodu knjizi pronašla sam zanimljivu misao autora koji kaže da je “ludilo provalilo u povijest i svijest čovječanstva što se kolebalo između moći zla i patnje njegovih žrtava.”
Ovo je bio presudan trenutak u 20.stoljeću koji je odredio krajnju dubinu užasa. Ne zato što nije bilo strašnih događaja u povijesti čovječanstva, već zato što je svijet bio dovoljno civiliziran da pomislimo kako takvo nešto nije moguće. I baš u tom trenutku, kad je čovjek povjerovao da je poput Boga, ljudski um pokazao je svoju krajnju izopačenost.
Iako smo stotinu puta pročitali o koncentracijskim logorima, i stotinu puta odgledali filmove na ovu temu, s pravom autor zaključuje da se takva sjećanja ne smiju zaboraviti i da ih stalno treba obnavljati, ne zato da bismo sažaljevali one koji su nestali, nego upravo zato da u našim srcima i mislima ostane svijetla uspomena usprkos tami u kojoj su nestali.
Žrtve se ne smiju zaboraviti, to je poruka ove knjige, jer s njima nestaje njihov život, koji je bio bogat i svestran, ispunjen i dobar, ali i povijest jedne zajednice kojoj je sa životima izbrisan i dio povijesti, dio zajedničke povijesti smijeha, sreće, zadovoljstva i običnih ljudskih stremljenja koja ulijevaju nadu i vjeru u smisao.
