„Biti bez priče znači biti izgubljen u beskraju svijeta koji se širi u svim pravcima.“
Brierley
U nekoliko kratkih poglavlja u knjizi „Stotinu miliona sadašnjih sudbina“ David Brierley govori o velikoj zabrinutosti zbog pada nivoa pismenosti u zemljama zapadnog svijeta. Ta je zabrinutost prisutna i kod nas, a sve je više roditelja i učitelja koji strepe nad svojom djecom boreći se za svaku stranicu pročitanog teksta školske lektire kao za jako vrijedan teritorij. Zašto je strah od nečitanja tako velik, kad nam čitanje nije toliko egzistencijalno važno kao, na primjer, poznavanje informatike? Na što se točno odnosi spomenuti strah?
Brierley kaže kako „u višim školama postoji zabrinutost da se čitaju previše laki tekstovi, što podriva učeničku sposobnost da čitaju izazovne tekstove kako bi razvili mišljenje“. U našim srednjim školama ne čitaju se previše lagani tekstovi. Dapače, naši srednjoškolci čitaju teške i zahtjevne tekstove, ali većinu tih tekstova slabo doživljavaju ili ih uopće ne razumiju. Usuđujem se reći da je naše vrijeme puno krajnosti i da se to lijepo vidi u području recepcije teksta u školama. S jedne strane je imperativ postavljen pred učitelje da svojim učenicima sve pojednostave, učine zabavnim, interaktivnim, uzbudljivim, poticajnim. S druge strane, bez obzira na veliki trud učitelja da približe književnost svojim učenicima, često se dogodi da postignu vrlo malo da djeca zavole književnost.
Tekst kao hrana
Brierley je u poglavlju o čitanju usporedio čitanje s hranjenjem. I zaista, ako pogledamo kako izgleda karta svijeta po pitanju načina ishrane, vidjet ćemo da se u konzumentskim društvima hrana uzima ili kao brza hrana, između dvije obveze, ili se u hrani uživa s društvom i obitelji, u posebnim i rijetkim trenucima. Iako su mediji preplavljeni slikama zdrave i vrhunske hrane, većina ljudi u takvoj hrani uživa samo promatrajući te divne slike i sanjareći o njima.
Velika većina roditelja danas živi u trku između dviju obveza svoje djece. Djeca imaju sve manje vremena za sebe i mnogima dnevni raspored izgleda kao raspored poslovnog čovjeka. Sve je isplanirano, definirano. Malo je prostora za slobodnu igru, maštanje, opuštanje, za ono blaženo stanje uma u kojem se um odmara domišljajući se, analizirajući, predviđajući, kombinirajući, iznalazeći rješenja koja oduševljavaju duh.
Da bi um preradio slike, ostanimo i dalje u metafori hrane, treba mu vrijeme u kojem će raditi svojom prirodnom brzinom. Odnosno, da bi naša djeca osjetila dobrobiti čitanja, trebaju vrijeme za čitanje i ono stanje duha koje mnoga od njih uopće niti ne poznaju. Takozvano „duboko čitanje“, o kojem govori autor knjige, nije samo intelektualno i analitičko – ono traži vrijeme za prepuštanje. Kako bih bila jasnija, usporedit ću čitanje s vođenjem ljubavi. Ako se želimo prepustiti drugoj osobi, za to nam je potrebno vrijeme i stanje opuštenosti u kojem ništa i nitko drugi ne postoji osim nas i čovjeka kojeg volimo, kojem se želimo bezrezervno posvetiti. Ako nam u tom trenutku zvoni mobitel, zove nas šef kojeg ne smijemo odbiti, već za pola sata moramo negdje biti…. možemo li se prepustiti? Isto je i s čitanjem. Ono se, za razliku od slušanja glazbe, ne može obavljati uz nešto drugo. Čitanje traži čovjeka cijelog i vraća upravo onoliko koliko mu dajemo. Sa svakim čitanjem mi bolje upoznajemo značenja riječi u različitim kontekstima i to postaje neprocjenjivo bogatstvo. Bogatstvo, da, uzviknut će očajni roditelji koji su svjesni ove činjenice. Ali kako da ja to objasnim svom djetetu, kad ono u tome ne vidi bogatstvo?! Istina, kako to objasniti generaciji koja se rađa s mobitelima i kompjuterima…?
SMISAO KNJIŽEVNOSTI NIJE U PODUČAVANJU, VEĆ U ODUŠEVLJENJU!
Književnost nije moguće nametnuti kao nešto smisleno, kao ni većinu stvari koje nisu nužne za preživljavanje. Trebamo znati koji je njezin smisao u vremenu u kojem živimo.
Prema tome se onda postavljamo kao roditelji i odgajatelji. Književnost, kaže Brierley, treba promatrati „kao umjetničku formu čija svrha nije podučiti, kao što je to slučaj s udžbenicima, već oduševiti, tako da se čitalac može angažirati u procesu vlastitog razvoja.“ Kad uspijemo u djetetu probuditi ovo oduševljenje za ideje, misli, osjećaje, za raznolikost načina na koji nešto može biti izraženo u riječima, postigli smo svoj cilj. Nije važno jesmo li to oduševljenje postigli s lakim ili teškim tekstom. Važno je da ono postoji i da našu djecu osnažuje da idu hrabrije u život. Mnogi od njih nikada neće imati potrebe čitati zahtjevne tekstove. Ali to nije važno koliko čuđenje i oduševljenje koje možemo potaknuti otkrivajući značenje jednoga teksta.
Zašto je oduševljenje toliko važno? Zato što je svijet poput knjige, nepročitane knjige. Ako svoje dijete oduševimo za knjigu, pred svijetom će uvijek, i kao odrasla osoba, stajati kao pred otvorenom knjigom – pun iščekivanja, čuđenja, znatiželje. Neće se bojati otvoriti sljedeću stranicu. Odnosno, bojat će se, ali će taj strah lakše prevladati ako u njemu postoji sjećanje na prve trenutke provedene uz knjige, trenutke opuštenosti i sigurnosti u krilu odrasle osobe koja mu čita. To se oduševljenje može postići u svakoj životnoj dobi, ali uvijek je potrebno stvoriti preduvjete: atmosferu, zajedništvo, osjećaj povezanosti s drugim u užitku dijeljenja tajne. Život je tajna. To je ono što uništimo kad književnom tekstu prilazimo analitički, a to se često radi u školama. Naša se djeca ne stignu nauživati priča, a već je važno znati stilske figure, strukturu priče te definirati pouke i poruke. Priča je puno više od objekta koji se može rastaviti na sastavne dijelove. „Biti bez priče znači biti izgubljen u beskraju svijeta koji se širi u svim pravcima“ kaže Brierley i na taj način ističe ono najvažnije za razumijevanje važnosti književnosti u našem vremenu. A koliko je malo potrebno da se danas čovjek izgubi u vrtlogu informacija koje se nude u masovnim medijima, ne treba isticati.
Pričajmo svojoj djeci priče da se nikada ne izgube. Uživajmo zajedno s njima u pričama koje čitamo ili slušamo. Otvarajmo uvijek nove stranice u životu. Radujmo se novim pričama. Neka nas divna linija djetinjstva prati kroz uživanje u pričama tijekom cijeloga života. Ostavimo sebi taj prostor slobode uvijek otvoren jer maštu nemaju samo djeca. Kod njih je najjače izražena. Svi smo sposobni za slobodu stvaranja u slikama i riječima. Ta sposobnost ne može se ocijeniti, ona nije akademsko postignuće. Književnost je poput života – ako joj priđemo s poštovanjem i radosnim iščekivanjem, darovat će nam se.
David Brierley rekao je kako postoji određena zabrinutost zbog pada pismenosti u našem svijetu. Iza ovoga slijedi pitanje smisla. Ako je naš svijet knjiga, koje stranice ljudi danas izbjegavaju? Što ne želimo ili ne možemo pročitati u suvremenosti?
Postoje li tamna mjesta u svijetu značenja koja nam nisu dostupna? Tko smo? Gdje idemo? Koja je naša priča?
Upitajmo svoju djecu ova pitanja i budimo spremni hrabro se suočiti s odgovorima.
