“Među nama postoji nešto što me dovelo do toga da se što više otvorim prema svijetu. To je, takoreći, suprotnost u odnosu na ono što se obično pripisuje Alzheimerovoj bolesti, naime da ona prekida veze. Ona katkada i uspostavlja veze. “
“Kuća je, kao grad i hram, slika svijeta”.
Ovako počinje objašnjenje simboličkog značenja kuće u Rječniku simbola Chevaliera i Gheerbandta i ova rečenica sažima sve bitno što se o kući kao o simbolu može reći. Dalje autori razlažu značenja kuće u pojedinim kulturama, iz čega bih za ovu temu izdvojila poistovjećivanje tijela s kućom karakteristično za budizam. Zanimljivo je također irsko shvaćanje kuće kao obitavališta koje znači stajalište i položaj čovjeka spram neograničene moći drugog svijeta. Prema Bachelardu, kuća znači unutarnje biće. Iz tih značenja možemo razumjeti fraze kao «biti bez kuće i kućišta», «osjećati se kao kod svoje vlastite kuće», ne samo na doslovnoj razini već i u prenesenom značenju gdje riječ kuća kao pojam znači sigurnost, osjećaj pripadanja, prepoznavanje, stabilnost, ukorijenjenost, dom.
I u svom se vlastitom tijelu možemo osjećati kao kod vlastite kuće, ili kao neželjeni gosti u tuđoj kući – ne čudi zato što brojne kulture tijelo vide kao privremeno boravište našeg duha (budizam), kao hram Božji (kršćanstvo) i tako dalje. Skladan odnos duha i tijela jedna je od temeljnih vrlina o kojima s dubokim poštovanjem govore razne filozofije i smatraju je preduvjetom dobrog i sretnog života, mudrosti i blaženstva čiji se dometi protežu izvan granica ovog našeg trenutnog bivanja i zahvaćaju u mudrost vječnosti.
Ali što se dogodi s čovjekom kad ga zahvati gotovo potpuni zaborav, kad se više ne može sjetiti ni gdje mu je vlastita kuća, kad zaboravlja imena i lica ljudi s kojima je proveo život, ili ih ne može smjestiti na pravo mjesto, povezati uz stvarne situacije i predvidjeti nove? Kad uz to zaboravi ne samo te važne stvari koje su do jučer značile njegov identitet, nego i obične svakodnevne pokrete i rutinu koja ga je održavala desetljećima? Ostaje li nešto u čovjeku očuvano i gdje je onda čovjek, ako je hram sačuvan a duh koji u njemu živi luta kao obezglavljen, udara o zidove, ili sjedi u njemu nepomično, osluškujući samo vlastito srce? Što je onda čovjek i kako se povezati s njim, ako on sam sa sobom nije povezan? Što u tom slučaju znači ljudsko dostojanstvo i kako ga sačuvati, ako to čovjek ne može učiniti sam? Tko je onda taj čovjek koji se samog sebe jedva sjeća?
Otac austrijskog književnika Arna Geigera obolio je pod starost od Alzheimerove bolesti. Obitelj koja se deset godina prije konačne objave bolesti borila s njegovom zaboravljivošću i nemarnošću, pripisujući je sebičnosti karaktera, osobini koju su smatrali kod oca prilično izraženom, suočava se s velikom teškoćom i patnjom koju donosi briga za bolesnika. U uznapredovaloj fazi bolesti starac je potpuno bespomoćan, hirovit, ponekad ekscentričan, neshvatljiv, nepovezan, osjetljiv. Pisac, koji je s ocem od razdoblja puberteta imao težak i konfliktan odnos, postavlja se prema novonastaloj situaciji tako da je vrlo brzo počinje shvaćati kao priliku za produbljivanje odnosa i uspostavljanje prave komunikacije za kakvu ranije obojica nisu imali prilike:
“Primijetio sam kako se smanjuje razdaljina između oca i mene, koja se povećavala od moje mladosti, i kako nije došlo do prekida veze uzrokovanog bolešću, čega sam se već duže vrijeme bojao. Umjesto toga, ponovo smo se sprijateljili i ostvarili iskren odnos za koji možemo zahvaliti bolesti i zaboravu. Zaborav je u ovom slučaju dobrodošao. Nestali su svi sukobi koje smo imali. Pomislio sam kako se takva prilika nikad više neće ukazati”
Arno Geiger
Sin pokušava za oca sačuvati što više sjećanja i počinje s vođenjem bilješki, skupljanjem fotografija i razgovora s prijateljima i članovima obitelji, ne bi li izgradio njegov jasan portret, prije nego zaborav uništi sve. Otac, s druge strane, ima rijetke trenutke lucidnosti u kojima mu mozak dopušta da stvari poveže, dovede ih u stvarne odnose, a ostatak vremena je odsutan ili silno pati jer osjeća nemoć, toliko duboko da to čak ni zaborav ne može izbrisati. Sin prvi put u životu oca vidi kao onog koji treba njegovu pomoć. S tim se osjećajem najprije teško nosi, a zatim preuzima ulogu oslonca i odigrava je na način kojim i samog sebe svakodnevno iznenađuje, dajući obojici najbolje od sebe. Na kraju prema ocu osjeti iskrenu ljubav koju mu otvoreno i pokazuje, radujući se svakom zajedničkom trenutku. Kroz taj odnos sin upoznaje oca intenzivnije nego što je ikada zamišljao da je moguće, a otac dobiva priliku, neopterećen sjećanjima i navikama, spontano iskazati ono što ga čini osobitim i posebnim. Kako autor na kraju knjige kaže:
“Među nama postoji nešto što me dovelo do toga da se što više otvorim prema svijetu. To je, takoreći, suprotnost u odnosu na ono što se obično pripisuje Alzheimerovoj bolesti, naime da ona prekida veze. Ona katkada i uspostavlja veze.”
Kako bih se vratila na početak najavljen kratkim prikazom simboličkog značenja kuće, koja se pojavljuje u naslovu povezana sa starim kraljem koji je ne može pronaći, izdvojit ću iz teksta po mom mišljenju ključni citat koji najbolje ilustrira glavnu temu knjige:
“Kad bi rekao da ide kući, ta namjera nije bila usmjerena protiv mjesta s kojeg je htio otići, nego protiv okolnosti u kojima se osjećao kao stranac i u kojima je bio nesretan. Dakle, u pitanju nije bilo mjesto, nego bolest, a bolest je nosio sa sobom posvuda, pa i u roditeljsku kuću. (…)
Beskrajno nam ga je bilo žao. Tako bismo mu ponovno htjeli vratiti osjećaj da se nalazi kod kuće. Međutim, to bi na neki način značilo da bolest popušta, nešto što se može dogoditi kad je riječ o raku, ali ne i u slučaju Alzheimera. (…)
Tek nakon nekoliko godina shvatio sam da želja za povratkom kući ima u sebi nešto duboko ljudsko. Otac je spontano došao do onoga do čega je došlo čovječanstvo: kao lijek za zastrašujući, zagonetan život naveo je mjesto na kojem bi se mogao osjećati sigurno kad bi onamo dospio. To mjesto utjehe otac je nazvao domom, a vjernici ga zovu kraljevstvom nebeskim.Ondje gdje smo kod kuće, žive ljudi koje poznajemo i koji govore razumljivim jezikom. Ono što je Ovidije napisao u progonstvu – da je domovina gdje ljudi razumiju jezik kojim govoriš – vrijedilo je i za oca u ništa manje egzistencijalnom smislu. Budući da su njegovi pokušaji da prati razgovore sve češće završavali bezuspješno, i da nije mogao odgonetati lica, osjećao se kao u izbjeglištvu. Oni koji su govorili, čak i njegova braća i sestre te djeca, bili su mu strani jer ga je ono što su govorili zbunjivalo i bilo mu je nerazumljivo. Zaključak koji mu se nametao, da ovdje ne može biti dom, je očigledan. A također je bilo potpuno logično da je otac želio ići kući kako bi mu život bio kao prije.“
Osjećaj da smo negdje kod kuće nezamjenjiv je s bilo čim drugim. Možemo biti okruženi poznatim ljudima, osjećati njihovu blizinu, govoriti istim jezikom, ali svejedno se osjećati iskorijenjeno sve dok ne dijelimo isti sustav značenja sa sugovornicima. Možemo se, također, osjećati «kao da smo kod kuće» s ljudima koji ne znaju niti jedne jedine riječi našeg jezika jer nas s njima povezuje dublje razumijevanje koje nije potrebno izraziti jezikom.
Zato se otac dobro osjećao samo u prisustvu ljudi koji ga prihvaćaju cjelovitog, srcem, koji se prema njemu ne ophode kao prema nemoćnom malom djetetu kojem zapovijedaju i nalažu tonom koji odaje netrpeljivost ili određenu nadmoć. Osobito nije trpio nečiju živčanost zbog koje nije poštivao brižnost koja mu se ukazivala. Zato se, pored raznih pokušaja koji su završili tako što su ga njegovateljice uplakane ili zgrožene napuštale, dobro slagao samo s jednom njegovateljicom koja se zvala Daniela.
“Daniela je rekla da mu se uvijek zahvali pa i onda kad mu sama nešto učini po volji. To ga podiže, čini ga zadovoljnim i zapravo izaziva određenu ovisnost. Cijeli je dan traži i trči za njom. Potrebna mu je sigurnost kako bi se osjećao dobro. On vrlo dobro zna da mu je potreban netko kako bi mogao nastaviti živjeti.(…)
Daniela je sama govorila da joj nije teško biti s mojim ocem. Rekla je kako je ponajprije potrebno strpljenje. Kad on ne želi ustati, ona ima vremena pa čeka. A ako se ne želi brijati, ne smeta, za pola sata zaboravit će da se opirao tome. Ona ima na raspolaganju 24 sata za čekanje.(…)
Ona mu je znala pokazati da joj je važan. Dala mu je da mu nosi košaru namirnicama, da gura njezin bicikl, a on ju je učio govoriti njemačkim jezikom, satima ju je podučavao u izgovoru i gramatici, a istodobno nije bio sposoban navesti imena svoje četvoro djece. Na pitanje zašto se toliko trudi, odgovorio je da to čini kako bi ostala kod njega.“
Slično je bilo i s najmlađom unukom Evom:
“Ona je djeda poznavala samo kao osobu oboljelu od Alzheimerove bolesti, a naklonost koju mu je iskazivala bila je tako iskrena da je, naravno, odgovarao istom mjerom. Budući da je djevojčica imala otvoreno srce, i otac se u njezinom društvu osjećao slobodno.(…)
Ako su priviđenja bila iznimno uporna, doveli bismo Evu. Ona bi prišla djedu, zagrlila ga i sve bi ubrzo bilo u redu. Svi bi se zbunjeno nasmiješili.“
Da je osjećaj sigurnosti prolazan i da ga svakodnevno osvajamo ne treba posebno naglašavati. Svakodnevno se borimo za održavanje tog osjećaja, stvarajući sebi manje ili veće zajednice u kojima se dobro osjećamo, pojedince ili skupine za koje znamo da će nas podići ili pridržati kad padnemo, dijeliti s nama ugodu, zajednička sjećanja i planove za budućnost (prostor i vrijeme našega života). Hvatamo se čak i za nešto tako protočno i nestabilno kao što su ideje, sve sa ciljem da se uhvatimo za nešto. Ipak, kad čovjek izgubi sve materijalno (ili ga se svojevoljno odrekne) može osjetiti onu krajnju egzistencijalnu granicu gdje se susreću sigurnost i nesigurnost u svom elementarnom obliku.
Čovjek se može slomiti i izgubiti tlo pod nogama, ili pronaći duhovnu vertikalu, to jest doživjeti sebe kao taj oslonac za kojim je tragao u stvarima vanjskog svijeta, uhvaćen za sve prolazno i promjenjivo kao da je trajno.
U slučaju Alzheimerove bolesti, kako možemo vidjeti na primjeru ove knjige, čovjek ostaje bez uporišta u sebi samome, jer mu mozak ne dopušta da se susretne s organiziranim kozmosom unutar sebe. Osjećaj nesigurnosti raste, pa se s tim i oblik komunikacije mijenja. Mjesto na kojem se piščev otac nalazi potpuno je drugačije od mjesta na kojem se nalazio prije bolesti jer su se koordinate njegovog unutrašnjeg svijeta promijenile. S tim u vezi, nesigurnost i napetost raste i u okolini, dok obitelj nije shvatila da je rješenje u razumijevanju nove situacije kao potpuno drugačijeg sustava vrijednosti:
“Svakidašnje ophođenje s njim sve je češće nalikovalo na fikciju. Imali smo posla s rupama u sjećanju, tlapnjama i pomoćnim tehnikama s kojima se njegov um naoružao protiv nerazumnog i protiv priviđenja. Jedino preostalo mjesto za druženje s njim, koje se isplatilo, bio je svijet kakvim ga je otac doživljavao. Gotovo smo uvijek govorili ono što potvrđuje njegovo viđenje stvari i što ga usrećuje. Naučili smo da je licemjernost istine katkad ono najgore. Ona nije mogla ništa popraviti i nikom nije koristila. Dementnom čovjeku dati točan odgovor po uobičajenim pravilima, ne obazirući se na to gdje se on nalazi, znači pokušati nametnuti mu svijet koji nije njegov. Tako smo krenuli putom koji se udaljavao od stvarnosti, ali koji se različitim obilaznicama vraćao toj istoj stvarnosti.“
Čini mi se da je ovaj dio posebno poticajan za razmišljanje i o svim drugim okolnostima u kojima se moramo prilagoditi novom komunikacijskom sustavu. Ono što je doista vrijedno kod čovjeka uvijek je istinito, s tim se rađamo i umiremo, kristalno je čisto. Zato ova situacija baca drugo svjetlo na pojam objektivne istine otkrivajući ga kao nešto paradoksalno i nepotrebno:
“Objektivna istina često je izostala, ali to me nije brinulo jer je ionako bila bezvrijedna. Istodobno, sve sam se više radovao kad su moja objašnjenja mogla skrenuti u područje fikcije. Tu je postojalo samo jedno mjerilo: ono što je na oca djelovalo smirujuće, bilo je bolje od svega drugoga.“
Što više ocu nastoji ugoditi, to se više prepušta mašti i empatiji. Činjenicu da to radimo u svim kvalitetnim odnosima, ako želimo da rastu i razvijaju se, ovdje samo usputno navodim, kao temu za razmišljanje.
“Razgovori s njim bili su dobra gimnastika protiv hrđanja naših mozgova. Oni su u velikoj mjeri zahtijevali sposobnost uživljavanja i maštu, jer nam je u najboljem slučaju polazilo za rukom da pravom riječju i pravom gestom na određeno vrijeme otklonimo nemir.“
Sin otkriva u tom odnosu zaboravljenu izvornu kreativnost jezika i magično djelovanje riječi:
“Takav način izražavanja dojmio me se snažno, osjećao sam čarobnu snagu riječi. James Joyce rekao je za sebe da nema mašte, ali se zato jednostavno prepušta onomu što nudi jezik. Tako je i meni bilo s ocem. Riječ budući pretvorio je u dubući. Riječi je naglašavao tako da se čuje njihova glasovna srodnost. (…) Riječi su mu vrlo lako izlazile iz usta. Bio je opušten, govorio je o onomu što bi mu palo na pamet, često nije bio samo originalan, nego je imao takvu dubinu za koju sam pomislio: Zašto se ja nisam toga sjetio! Čudio sam se točnosti njegova izražavanja, pravom tonu kojim je nešto rekao i spretnosti kojom je birao riječi. Rekao je:
-Ti i ja, učinit ćemo jedan drugome život ugodnim koliko god je to moguće, a ako ne uspijemo, jedan od nas ostat će praznih ruku.“
Kad padnu ideje, nestanu poveznice, kad zaboravimo čemu stvari služe, kad nam svijet počne izgledati kao neki drugi svijet (jedna bolesnica u domu u kojem je boravio piščev otac lijepo je zamolila da je obavijeste kad umre, jer se ona svaki dan budi u nekom drugom svijetu koji ne poznaje..), kad postanemo beskorisni za ovaj svijet jer ne znamo možemo li nešto učiniti, ostaje ipak osjećaj. Kako u trenutku lucidnosti kaže glavni junak ove pripovijesti:
“Osjećaj imam. Ne mogu to dokazati, ali osjećaj imam, ali kod mene više nema ničeg važnog, da, tako je. Ono što još treba obaviti moraju obaviti drugi.“
Osjećaj imam…Zar postoji nešto ljepše što čovjek može čuti? Imati osjećaja za nešto temelj je svakog odnosa. Međutim, osjećaj odlaska kući ostao je najdublji i najtrajniji kod Augusta Geigera. U ulomku koji ilustrira snagu osjećaja koji su se razvili između oca i sina (sin je naravno svjestan tog razvoja, otac nije, ali ga proživljava), ponovo se spominje kuća kao mjesto koje otac posebno voli:
“Uvijek sam bio nespreman kad mi otac s posebnom nježnošću, kakvu kod njega nisam nikad prije primijetio, položi ruku na obraz, katkada dlan, a vrlo često nadlanicu. Tada shvaćam da mu nikad neću biti bliži nego u tom trenutku.
-Uvijek ću se sjećati toga. Uvijek. Uvijek! Ili barem dok budem mogao.
Zagrlio sam ga i rekao:
-Onda, što je, stara junačino?
-Ja?- upitao je iznenađeno.
-Nisi li ti stara junačina?
-Ovisi o tomu kako se uzme. Znaš, junačina ima snagu…
Pogledao me, gledao prijateljski i rekao:
-Ti si mnoge stvari volio, a mnoge stvari nisi nikako volio.
-Neke sam stvari jako volio- rekao sam
-Uvijek si volio pustolovine. Ja nisam.
-Što si ti jako volio?
-Ići kući.“
ako je izgubio orijentaciju u svijetu, otac u temeljima svog bića nosi taj osjećaj povratka kući koji mu je ostao tako duboko utisnut da prema njemu mjeri svaku ugodu i neugodu. Biti kod kuće suprotno je osjećaju nesigurnosti, udaljenosti od sebe.
Kada je Peter Pisa (Kurier) rekao za ovu knjigu da je «književnost od životne važnosti» nije pogriješio jer nas ova priča vraća onim stalnim pitanjima koja nosimo cijeli život i vjerojatno s mnogima odlazimo na drugi svijet.
Tko smo mi zapravo? Što bismo bili da nemamo sve što imamo? Što smo kad ostarimo? Kako nas određuju drugi ljudi i što od njih dobivamo? Što možemo dati i kako uspostaviti ravnotežu davanja i primanja? Što nas čini sretnima i potpunima? Na koji način stvaramo predodžbe o sebi i drugima?
Arno Geiger nam o starenju kaže nešto o čemu valja razmisliti i prije nego što se nađemo u situaciji da svoje roditelje ugledamo nemoćne:
«Starost kao posljednji stupanj oblik je kulture koji se stalno mijenja i koji se uvijek mora učiti iznova. I kad otac svoju djecu ne može naučiti više ničemu, onda preostaje još samo to da ih nauči što znači biti star i bolestan. I to znači biti ocem ili djetetom, uz dobre preduvjete. Odnos spram smrti može se vježbati samo za života.»
Vrijednost ove knjige je upravo u odnosu i u načinu kako je taj odnos ostvaren. Uz nebrojene prepreke i teškoće, patnju i nemogućnosti, pisac je sa svojim ocem Augustom uspio čak i obnoviti ono što je davno izgubljeno, a ne samo spasiti postojeće.
U čemu je tajna, procijenite sami. U svakome će ova priča odjeknuti drugačije i pronaći svoje drugačije uporište. Možda Vam pomogne da teške situacije sagledate na način koji će Vam olakšati teret. Na kraju krajeva, sudbina nikome nije do kraja poznata, ali smisao je u danoj situaciji dostupan svima. Može Vas potaknuti na razmišljanje o teškim odnosima, o tome kako vidite ljude s kojima ste u stalnom konfliktu, o razlikovanju važnog od nevažnog, o vrijednosti obiteljskih i partnerskih odnosa i o mnogim drugim stvarima koje se vrte oko tih okosnica.
Ovo je književnost od biblioterapijske važnosti.
