„Kad uzgajaš ružu mladiću
Čičku tu nema mjesta.“
Najpoznatiji vrt u književnosti zapadnoga svijeta svakako je onaj kojeg danas češće nazivamo izgubljenim rajem. O njemu nikad ne govorimo kao o tajnom vrtu iako predstavlja najveći čovjekov misterij. Zemaljski raj odgovara na pitanje našeg postanka i, još važnije, na pitanje prvog odnosa s drugim čovjekom i s Bogom. Ako ga usporedimo s tajnim vrtom iz priče Francis Hodgson Burnett možemo reći da je nekoliko elemenata drugačije postavljeno: prije svega, čovjek se nije morao obvezati prije nego što je dobio propusnicu za rajski vrt. Ušao je u njega bez svijesti o važnosti danog mu povjerenja. Nije se morao truditi dokazati kako je dostojan da bude prihvaćen kao dio cjeline. Upravo zato nije mu trebalo puno da ga iznevjeri. Izdaja je značila kraj prihvaćanja i čovjek je bio izgnan a da prije toga nije osjetio teret odgovornosti. Izgon je bio fatalan – povratak nije moguć i tako je prekinuto stanje bezuvjetne ljubavi koju ne treba zasluživati. Za sve što dalje čini bit će odgovoran sam i trebat će se dobro namučiti kako bi se održavao u ravnoteži sa svijetom. Ostaje mu samo sjećanje na savršeni mir i blaženstvo koje ničim nije zaslužio i napor kao podsjetnik da sve vrijedne stvari imaju svoju cijenu.
Na toj pouci, točnije na prisjećanju na šok koji je doživio kad je shvatio kakve posljedice ima izdaja, temelji se kršćanska mistika iskupljenja i strahopoštovanja prema Bogu kao izvoru života. Jedan je čovjek proglašen krivcem za takvo stanje iako nije znao za sve moguće posljedice. Bila je to Eva koja je, povučena zavodljivom ponudom, poslušala zmiju i pojela jabuku sa stabla spoznaje. Zabrana sama po sebi nema odgojnu funkciju ako nam nisu jasne posljedice. Adam i Eva zapravo su žrtve bezuvjetne ljubavi jer ih ona nije podučila nego opasno iskušavala. Čovjek ne može voljeti bezuvjetno kao Bog jer ni sam po svojoj ograničenosti nije bezuvjetan. Za sve što želimo i volimo moramo se najprije obvezati i snositi posljedice svoje obvezanosti. To je mjera ljudskih mogućnosti u bezgraničnom prostoru koji nazivamo mističnom ljubavi između čovjeka i Boga.
Priča Francis Hodgon Burnett ima puno ljudskije dimenzije jer oslikava pravo stanje odnosa u kakve stupa čovjek kad želi nečemu pripadati. Naglašava prije svega odgovornost i obvezu, povjerenje i svijest o posljedicama nakon moguće izdaje. I, više od svega, važno je da naglašava da se ta odgovornost može steći u najranijim godinama života. Dijete ne može postati odrasla osoba ako nije na sebe preuzelo odgovornost za vlastite odabire i postupke. Preuzimanje odgovornosti znači aktivnu brigu da se potvrdi stanje stvari kakvo smo odabrali – u ovom slučaju, briga za vrt za djecu je značila potvrdu da zaista slijede vrijednosti društva kojeg su odabrali. Te su vrijednosti bile srećom konstruktivne i značile su dobro za cijelu zajednicu i za svakog pojedinca.
Posebno je važno da ovdje inicijativa za promjenu dolazi od djeteta. Odrasli potpomažu, savjetuju, daju prilike. Ali dijete samo gradi svoju priču, otkriva svoje snage u susretu s drugim djetetom koje mu je po uzrastu slično. Djeca ne trebaju odrasle da ih na svakom koraku prate. Mary je bila uplašena mogućnošću da uz nju uvijek bude neka odrasla osoba. Za razliku od odraslih koji su svima oko sebe upostavljali dijagnoze na temelju činjenica iz prošlosti, djeca su spontano uskočila u igru istraživanja i prihvatila eksperimente, kao i mogućnost promjene radujući se svakom novom danu. Mary nikad nije žalila Colina, tražila je od njega da se mijenja. Dickon nikad nije promatrao Mary kao žalosno dijete niti se bavio njezinom prošlošću. Važno je spomenuti da je najutjecajnija odrasla osoba u ovoj priči majka služavke Marthe, gospođa Susan Sowerby, koju ni Mary ni Dickon nisu vidjeli do samog kraja, dok nisu potpuno razvili svoje unutarnje snage. Susan je djelovala kao lik iz Marthine priče, figura majke koja ne bdije stalno nad svojim djetetom iako brine o njemu. Susan je usmjeravala iz daljine dajući djeci povjerenje. Iako nije bila fizički prisutna izvršila je presudan utjecaj na Mary koja je u njoj vidjela uzor i prihvaćala je kao mudru i razumnu odraslu osobu. Djelovala je i preko svog sina Dickona kojeg je odgojila da bude odgovoran i samostalan. Tako je Dickon izrastao u osobu koja ulijeva povjerenje – vrijednost koju je njegovala majka zaživila je u dječaku i prirodno se razvila u drugim ljudima.
Tajni vrt u svima je nama.
Za one najskrovitije snage koje nas u životu određuju trebamo druge ljude. Trebamo prije svega odnos pun povjerenja, svoju i tuđu odgovornost i obvezujuću riječ. Trebamo zajednički cilj za koji je vrijedno uložiti snagu i vrijeme. Trebamo inicijaciju i plan koji ćemo slijediti. Da bi nešto u nama raslo trebamo se radovati svakom trenutku koji provedemo uz najveću tajnu koju nosimo u sebi. Tajni vrt područje je rada, ustrajnog i predanog, u kojem ono čemu smo posvećeni postaje važnije od slike koju vide drugi. Upravo zato on raste samo onda kad se radujemo promjeni koju u sebi stvaramo. Tada strahove zamjenjuje ljubav, tuđa radost postaje jednako važna kao naša – upotpunjuje se smisao postojanja.
