“Kad je ljudima pružena prilika da pišu o svojim emocionalnim problemima, zdravlje im se često poboljšava”, kaže profesor Peenebaker.”Nakon toga odlaze rjeđe doktoru jer imaju bolji imunološki sistem. Ako se radi o studentima prve godine, pokazuje se da im ocjene rastu. Ljudi nam govore mjesecima kasnije da je ekspresivno pisanje bilo izuzetno iskustvo za njih.”
James Peenebaker
James Peenebaker, profesor psihologije na Sveučilištu u Texasu, autor je nekoliko knjiga, od kojih su najpoznatije “Opening Up” i “Writing to Heal”. Pionir je u istraživanju upotrebe ekspresivnog pisanja kao načina iscjeljivanja. Njegova su istraživanja pokazala da kratkotrajno ekspresivno pisanje može biti izuzetno korisno za sve one koji se bore s teškim bolestima, za one koji su žrtve nasilja i za studente koji se suočavaju s teškoćama prilagodbe na život daleko od kuće.
Svoju najpoznatiju metodu, na kojoj je utemeljio istraživački rad, prikazao je u knjizi “Writing to Heal”. U osnovama radi se o ekspresivnom pisanju od 20 minuta, u četiri dana, nakon čega se provjeravaju kratkotrajni i dugotrajni učinci na jačanje imunološkog sistema i opće poboljšanje zdravlja povezano s tim učinkom.
Peenebaker je ekspresivno pisanje razvio da bi pronašao odgovor na pitanje zašto su ljudi koji imaju duboko zakopane tajne (često povezane s traumama i opsjedajućim slikama) skloniji velikom broju zdravstvenih problema. Upitao se bi li im se zdravlje poboljšalo ako bi mogli u sigurnim uvjetima izgovoriti svoje tajne?
U knjizi “Writing to Heal”, koja je koncipirana kao priručnik u kojem na početku svakog poglavlja dobivate uvid u načine na koji možete koristiti pojedine vježbe, i kao bilježnica u kojoj ih na praznim stranicama odmah možete isprobati, ponudio je čitateljima cijeli spektar široko primjenjivih i dobro objašnjenih metoda.
“Ljudi koji mogu konstruirati priču o onome što se dogodilo puno više dobiju od onih koji to ne mogu učiniti”, kaže autor knjige. “Drugim riječima, ako na prvom danu pisanja priča nije strukturirana, i ako se tijekom trećeg i četvrtog dana bolje strukturira, takvi ljudi imaju puno više dobrih učinaka.”
James Peenebaker
Stvaranje priče nije jednostavno, ali je vrlo važno iskustvo za ljudsko biće. Pričom osvajamo cjelinu smisla i isto tako možemo na razne načine ući u vlastitu priču, prepričati je iz raznih perspektiva, koristiti izraze slabosti ili snage. Drugim riječima, u priči oblikujemo svoje iskustvo.
Postoje načini kako možemo oblikovati i svoj rječnik koristeći izraze koji omogućuju otkrivanje drugačijih, za nas puno povoljnijih osjećanja i mišljenja o onome što se dogodilo.
Tako su poglavlja u knjizi razradila sljedeće tehnike: promjena pripovjedačke perspektive (prvo i treće lice pripovijedanja), promjena planova (od objektivnog totala do subjektivnog plana), korištenje drugog jezičnog materijala (izrazi kojima imenujemo pozitivne emocije) u zamjenu za izraze kojima imenujemo negativna osjećanja, razvijanje osobne priče u nekoliko faza i korištenje priča koje nam se nikada nisu dogodile za iskazivanje najdubljih, nesvjesnih sadržaja.
U knjizi su također predstavljene tehnike toka struje svijesti, automatskog i poluatomatskog pisanja kojima su se koristili i brojni pisci 20. stoljeća (James Joyce, W. Woolf, Janko Polić Kamov i drugi), a koja se zasniva na pokušaju brisanja cenzure u ispisivanju događaja. Naravno da ovakav pristup, kao i ekspresivno pisanje, traži potpunu diskreciju.
Zato je ekspresivno pisanje vrlo intimna tehnika namijenjena za svakodnevno korištenje.
Neki od savjeta profesora Peenebakera za ekspresivno pisanje:
- Pronađite mjesto i vrijeme kad nećete biti ometani
- Pišite kontinuirano najmanje 20 minuta
- Ne razmišljajte o pravopisu i gramatici
- Pišite samo za sebe
- Pišite o nečemu osobnom i posebno važnom za vas
- Pišite samo o događajima s kojima se možete trenutno nositi
