Ovo je pitanje na koje autori knjige The reading group book odgovaraju najprije iz vlastitog iskustva prikazujući razvoj svoje čitateljske grupe koja je počela s okupljanjem kad su imali samo četiri člana. Sastajali su se “oko kuhinjskog stola” u stanu Debby i Dana. Na sljedeći sastanak pozvana je jedna nova osoba, a nakon toga, mjesec dana kasnije, pridružio im se i jedan par. U najvećem izdanju imali su devet članova. I tako su se družili cijela dva desetljeća.
Druge grupe s kojima su razgovarali počinjale su s nešto većim brojem članova (oko dvanaest otprilike) – s vremenom su neki članovi otišli, ali je ostala jedna skupina koja se kontinuirano sastajala svaki mjesec.
Ne postoji, kažu autori, nekakvo čvrsto pravilo s koliko ljudi treba početi, ili pravilo koje će vas, ako ga primjenjujete, dovesti do toga da vaša grupa sretno funkcionira. Važniji su kvaliteta i predanost čanova grupe nego broj sudionika. U formiranju čitateljske grupe dobro je početi s nešto većim brojem koji vam omogućava dovoljno prostora da možete raditi i kad ih nekoliko nedostaje, ili kad vam na susret dođe nekoliko onih koji nisu stalni ili ne čitaju knjige cjelovito. Ne možemo očekivati da svaki član dođe baš na svaki sastanak, kako god pažljivo planirali. Uvijek se dogodi da netko ne može doći, iz nekih važnih razloga. Ali možete imati dobar susret ako dođe samo četvoro ljudi, ako su svi pročitali knjigu i imaju želju razgovarati o njoj! Autori knjige kažu da je njihov najbolji susret bio s troje ljudi, kad su razgovarali o Čarobnom brdu Thomasa Manna.
S druge strane, napominju, što je veća grupa, to je teže voditi dobar razgovor. U velikim grupama ne osjećaju se svi dovoljno slobodno da govore o svojim mislima. U čitateljskom klubu kojeg je član bio njihov prijatelj Michael na susrete je ponekad znalo doći 35 ljudi (to je bio najbrojniji posjet) i o tome Michael kaže: “Ne možeš imati ozbiljno suočavanje mišljenja u grupi te veličine. Ako postoji neslaganje, ljudi se počinju djeliti u manje grupice koje diskutiraju zasebno.Također, uvijek dvoje ili troje ljudi dominira raspravom u takvom slučaju.” Zanimljivo je da je ovaj klub imao desetak stalnih članova koji gotovo nikad nisu propuštali susrete, i brojne članove koji su ponekad dolazili, kad bi ih nešto posebno zainteresiralo. Kad bolje pogledamo, tih deset ljudi zapravo su prava čitateljska grupa, ostali su samo posjetitelji.
Kristen Kennell iz Seattlea imala je grupe veličine do 24 člana, ali kaže kako su najbolje funkcionirale one do dvanaest članova. Dvanaest je također magični broj za Helen, voditeljicu grupe u Washingtonu. Utemeljitelji čitateljskog kluba na Floridi postavili su svoj limit na osam članova.
“Želimo zadržati grupe malima jer osjećamo da bi sve ostalo previše sličilo na razred, a mi želimo intimnu diskusiju”,
kaže Ann, voditeljica grupe.
S grupama sastavljenima od parova nešto je drugačije- većina takvih grupa najbolje funkcionira kad je šest do najviše osam parova prisutno na susretima. To opet vodi onom magičnom broju dvanaest u najvećem broju slučajeva.