Na izlasku iz Darijinog stana, prije nepunih mjesec dana, netko je postavio ovo pitanje. Koliko dugo se mi već nalazimo? Pa nešto više od četiri godine, rekla je Daria i, sigurna u sebe, nasmiješila se širokim osmijehom. Nas pet stajalo je na vratima i u čudu se gledalo. Dobro, nije bilo baš tako…dolazili smo pojedinačno do vrata i opraštali se kako tko je izlazio, postavljajući ovo isto pitanje. Ali za potrebe ove priče zamislite nas kako stojimo sve zajedno i kao jato zbunjenih gusaka gledamo u vlasnicu stana. A? Četiri godine? I više? Pa to nije moguće! A onda su se iz jata javili pojedinačni glasovi, kao krikovi čuđenja. Ja sam mislila da je prošlo tri!, viknula je jedna. A ja sam bila uvjerena da nije ni toliko!., rekla je druga. Ajme, pa kako…?, rekla je u nekoj tihoj zamišljenosti treća. Sve smo postale svjesne vremena. Vratile smo se u prošlost, svaka sa svojim mislima. Daria je, kako bi vratila pouzdanost u naša sjećanja, brzo otrčala po svoj dnevnik, u koji marljivo bilježi sve podatke vezane za našu čitateljsku grupu. Otvorila je prve stranice i pokazala nam popis pročitanih knjiga. Dnevnik kaže da se prvi susret dogodio 23.4. 2012. godine i da smo tada razgovarale o Malom drvu Foresta Cartera. Na to je žustro reagirala Jelena koja nas je podsjetila da smo se prvi put našle krajem listopada 2011. godine, samo ne u ovom sastavu.
Maja je brzo otišla na porodiljni, Anna Marie je odustala jer je u klubu bilo previše žena (nedostajalo joj je muške energije), Željka također.
Ostale smo Antonija, Pugi i ja. Zatim se nekim čudom javila Daria i pridružila nam se u veljači, a Helena i Iva nešto kasnije, u travnju. Od tada je naša ekipa stalna i nerazdvojna. Prošle godine pridružila nam se Saša, a na ovom zadnjem susretu Ana. Trenutno smo u sretnom sastavu od osam čitateljica. Broj knjižničarki s Anom se povećao na četiri i znatno nadjačao dvije profesorice književnosti. Raznolikost profesija održavaju Pugi kao nutricionistica i Saša kao defektolog. Sastajemo se jednom mjesečno, osim ljeti, kad smo na praznicima. Tako se u četiri godine ustrajnog održavanja čitateljskog ritma razgovaralo o 28 knjiga, različitih žanrova i tema.
Što smo čitale i čemu smo se najviše radovale
Pripremajući nastavu za jedan sedmi razred u OŠ Grigora Viteza u kojoj sam nedavno bila na kratkoj zamjeni, prisjetila sam se susreta na kojem smo razgovarale o Bijelom klaunu. Ovaj kratki roman Damira Miloša različito smo doživjele ali smo imale o čemu pričati. U to smo se vrijeme nalazile u Paškoj 4a. Već smo nakon tih šest mjeseci druženja imale ustaljeni običaj da svatko donese nešto za jelo ili piće. Već smo se osjećale kao grupa, što znači da smo bile dovoljno opuštene da govorimo iskreno i otvoreno o svemu što nas raduje ili muči. Razgovora o knjizi danas se jedva sjećamo, iako znamo da je bio dobar, i da je trajao dugo, i da smo više razgovarale o sebi nego o knjizi, kako to često biva (knjiga bude samo okidač za prebiranja po nekim drugim knjigama, citatima, mislima, osjećajima…). Pripremajući nastavu posegnula sam za tekstom kojeg je o Bijelom klaunu napisala Jelena koja ovu knjigu obožava jer se u potpunosti u njoj našla. Isprintala sam tekst sa bloga naše udruge i pročitala ga svojim šestašima. Nakon čitanja, u razredu je nastao muk. Djeca su razmišljala, tekst ih je dotaknuo duboko i u prave žice. Jedna je djevojčica nakon nekog vremena digla ruku i rekla da joj sad lektira izgleda skroz drugačije i da joj se priča sada sviđa. I nadodala je da će tek sada pročitati kako treba jer je prvo čitanje bilo “bezveze”. Tada sam im ispričala o našoj čitateljskoj grupi i o načinu na koji radimo. Pričala sam im na koji način biramo knjige, kako se družimo, koliko dugo ostajemo, o čemu razgovaramo.
Uz svaku knjigu vezana je neka anegdota. Tako se najčešće s radošću sjetimo tog dana kad smo našem klubu dale ime Malo drvo jer je trenutak bio izniman. Sve smo se prepoznale u filozofiji života malog indijanskog dječaka koji voli i poštuje prirodu, životinje i druge ljude. Ovdje moram napomenuti da rijetko kada svi članovi grupe imaju isti osjećaj za pročitanu knjigu. To je bilo to. Pun pogodak! Malo drvo. Ime je prihvaćeno i prije nego što smo ga službeno objavile kao ime svoje grupe. To jednostavno osjetiš u srcu. Često se sjetimo i Crkve mrtvih djevojaka koju smo čitale onako kako se čita lektira koju moraš odraditi za nastavu. I tu smo bile jedinstvene – sve smo se dosjetile načinima kako što manje knjige pročitati, a doći na susret spreman tako da smo, naravno, više razgovarale o manjkavosti knjige i o načinima kako smo je pokušavale izbjeći pročitati. Uživale smo u razgovoru o knjizi Duži put do dna Nicka Hornbyja i u Murakamijevoj Norveškoj šumi – prva nas je privukla pričom i likovima, druga stilom i atmosferom. Kod Novakovog romana Črna mati zemla izbila je zanimljiva rasprava o morbidnosti nekih scena jer smo bile zgrožene eskplicitnošću brutalnih prizora i ludila, ali smo jednoglasno zaključile da se radi o odličnom romanu, bez obzira na osobni doživljaj. Salingerovih Devet priča, koje smo najavile kao jednu od najboljih zbirki priča ikada, nisu nas razbudile za razgovor, jednostavno se nismo imale tematski za što uhvatiti pa smo zaključile da za nas nisu zbirke priča. Zaključile smo isto tako da očito više volimo dječje knjige i filozofiranje jer nam se Fynnova Ana i Gospon Bog jako svidjela, otprile kao Malo drvo (iako ga nije moguće zasjeniti). Lolita u Teheranu bila je povod za razgovor o muško-ženskim odnosima i idealna prilika da isprobamo raznobojne marame i fotkamo se pored uokvirene slike svog bradatog predsjednika. Neke su knjige bile povod za smijeh, neke prilika za tugovanje i razgovor o trenutnim problemima, dok su neke bile samo povod da se nađemo. Probale smo mijenjati stilove, prelazeći na filozofiju (Anthony de Mello: Svjesnost), lirski roman (Erri de Luca: Tri konja), klasike (Joseph Conrad: Srce tame). Upoznavale smo se kroz literaturu. Ako ništa drugo, čitajući smo učile o osobi koja je knjigu predložila, i to je često bio jedan od glavnih razloga zašto se knjiga spremno i rado čitala. Ne možeš iznevjeriti svog brata iz Malog drva. Svoju sestricu čitateljicu, srodnicu po istoj strasti.
Kako smo zajedno proslavile prvi rođendan
Te večeri okupili smo se u stanu u Rapskoj 37. Kako je koja dolazila, tako smo na stol odlagale hranu i piće koje smo donosile na susret. Daria nas je sve iznenadila jer je iz velike vrećice izvadila – tortu!
Nastalo je oduševljenje koje je podgrijala vadeći muffine od čokolade i male zastavice s likom našeg Malog drva. Odlučila je razveseliti nas, i u tome je uspjela. Bio je to prvi, na njezinu inicijativu i na našu veliku radost, proslavljeni rođendan našeg kluba.
Uživali smo u svemu jer su kolači bili savršeni, atmosfera vesela i spontana, smijeha u izobilju. Razgovarali smo, naravno, o proteklih godinu dana, sjetili se nekih trenutaka koje smo skupa prošle i uživale u tome što smo i dalje zajedno. Nismo se mogle dovoljno međusobno nahvaliti, kako smo važne jedne drugima u životu i koliko nam znači to naše malo mjesto okupljanja.
Čovjek se ne može načuditi da mu nešto što traje dva ili tri sata mjesečno može toliko značiti, ali to je istina. I upravo o tome smo pričale te večeri, ravnopravno raspoređujući citate iz knjige o kojoj smo pričale sa ukusnim zalogajima hrane. Kao na svakom dobrom slavlju, sve je bilo spontano, i od srca. Zaželjele smo da se sastajemo još dugo, ni ne sluteći da ćemo se vrlo skoro okretati iza sebe i čuditi se gdje je svo to vrijeme prošlo, nakon više od četiri godine.
Što se sve promijenilo
U četiri godine, kako se sastajemo, promijenile smo poslove, partnere, odbacile stare i pronašle nove hobije, ciljano smo mijenjale stilove oblačenja, fizure i načine ponašanja, rodilo se i jedno dijete, rješavale smo se unutrašnjih sukoba, tražile savjete za rješenje problema, odlazile u bolnice i liječile se, posjećivale se kad nam je netko dugo izostajao, družile se u svim stanovima – podrumskim i na visinama, preseljavale, dijelile fotografije, pomagale jedne drugima za honorarne poslove, šetale i pile kave, podržavale se u trenucima tjeskobe, smijale se zajedno i dijelile na stotine obavijesti o putovanjima, filmovima, seminarima iz književnosti i psihologije, blogovima, obljetnicama smrti i rođenja pisaca.
Dovoljno je jednom mjesečno pročitati jednu knjigu i razgovarati o njoj da nas život dotakne i da u njemu sudjelujemo. To je tako malo, a zapravo tako veliko i važno. Lijepo je promatrati kako ljudi rastu, razvijaju se, padaju i ustaju, donose odluke, bore se i uživaju – sve je to dio druženja koje počinje čitanjem i željom da se pročitano podijeli. Puno se toga promijenilo s vremenom, ali jedno je ostalo isto – želja da se naš klub održi. Malo drvo još uvijek je tu samo zbog te želje, zbog nje je pustilo duboko korijenje, nastavlja rasti i razvijati se.
Kako smo zajedno trčale
Malo drvo ime je indijanskog dječaka kojeg su djed i baka oteli iz sirotišta i odveli ga u šumu, u njegov prirodni ambijent. Odrasta u šumi, učeći o biljkama i životinjama, o mudrosti tišine i ljepoti otvorenog neba. Bosonog trči šumom, uživajući u toplini zemlje pod stopalima. Toga sam se sjetila kad sam se vratila kući sa Holjevke, utrke na 10 kilometara koja se održala na potezu između Velesajma i Lisinskog, prije nešto više od mjesec dana. Dok sam tražila svoje ime na listama sudionika, prisjećala sam se divnog jutra, trčanja u suncu po praznoj cesti inače natrpanoj autima, u gomili zdravih i odlučnih ljudi. Popis je bio dug i polako sam se posvetila istraživanju. Pronašla sam svoju skupinu, žene od 35 do 45 godina, i krenula redom. Na licu mi se pojavio smiješak kad sam naišla na Ivu, pa zatim i na Dariu, a onda se odnekud pojavila i Saša! Nismo se srele na utrci ali trčale smo zajedno! To me toliko razveselilo da sam im odmah poslala poruku i čekala odgovor.Naravno, nisam morala dugo čekati jer smo se sve razveselile i podržale se međusobno. I tko zna koliko puta ćemo se naći na istome mjestu, u isto vrijeme, vjerne same sebi i svojim potrebama.
Čitanje, trčanje, planinarenje, studiranje, stvaranje, ples, ljubav prema djeci i pričama – to je naš zajednički nazivnik. I pod tim širokim nazivnikom stoji osam cura iz jednog čitateljskog kluba.
Kako ćemo proslaviti četvrti rođendan
U prirodi! Naravno! Uz knjigu, u dobrom društvu. Napravit ćemo vjenčiće od tratinčica, donijeti kolače i sokove, litru dobroga crnog vina, zavaliti se negdje u neki park, nabacivati se cijelo popodne citatima i loptama, smijati se i veseliti se. To je samo jedna od ideja. Ili ćemo možda negdje otrčati skupa, pa dočekati svitanje na nekom brdu. Ili ćemo se naći negdje na obali jezera i meditirati. Pustiti muziku i plesati. Prepustiti se ritmu koji nas pokreće iznutra. Sanjariti. Misliti svijet kao novu knjigu koju tek započinjemo čitati, s novim proljećem…
