Sandor Marai: Ester - uzaludna ljubav

Sandor Marai: Ester – uzaludna ljubav

Moderna vremena, Zagreb, 2007.

vrijeme čitanja  Vrijeme čitanja: 7 min.

Kratki roman mađarskog pisca Sandora Maraija izazvao je na Facebook Čitateljskom klubu Ivane Brlić Mažuranić pravu esteromaniju, kako je ovu pojavu od preko 150 reakcija na knjigu nazvala voditeljica kluba Mirta Šimić. U komentarima su se pojavljivali i izrazi esteroprovalija, esterohtonija i estertomija.

Rijetke su knjige koja izazovu ovakvu reakciju. Smatram da vrijedi o njoj razmišljati jer nam možda može približiti odgovor na pitanje zašto su neke knjige dobre za raspravu u grupama, zašto jednostavno tjeraju na komentare i izazivaju u nama želju ne samo da izrazimo svoje mišljenje o knjizi nego i da kažemo nešto o sebi i svojim iskustvima.

Odmah ću na početku iskoristiti repliku jedne članica kluba koja je podijelila svoje misli s ostalima već na početku čitanja knjige. 

„Za sada mi je zapravo smiješno samo to koliko me angažiralo, više od onih nekih književnih djela s kojima se, uvjetno govoreći, mogu složiti, da ne kažem mogu ih “potpisati”.“

Osim što je roman neosporno dobro napisan, pitam se što je to učinilo Ester tako snažnom da pokrene u ljudima potrebu da o tome govore. 

Okosnica romana je priča o odnosu između dvoje ljudi koji imaju potpuno drugačije stavove prema životu i potpuno drugačije životne navike. Ester je na početku romana prikazana kao žena od 45 godina koja se odjednom nađe u velikoj dilemi što učiniti s ostatkom svog života kad se ponovo u njezinom životu pojavi Lajos, muškarac kojeg je nekad voljela. Lajos je naime 20 godina ranije planirao oženiti Ester, ali je oženio njezinu sestru Vilmu s kojom ima dvoje djece. Ester je u trenutku njegovog povratka odlučna da neće popustiti njegovoj karizmatičnoj osobnosti koja je svakoga sposobna uvjeriti u laži na majstorski način.

Ali Lajos je više od običnog lažljivca- on je kao joker u kartama: kad se pojavi, cijeli poredak stvari se mijenja. Svi ga u mjestu dočekuju s popisom starih dugova, ali on na kraju odlazi kao pobjednik koji ne samo da ne vraća dugove već od Ester dobiva punomoć za prodaju njezine kuće. Što se dogodilo? Kako je jedna duboko povrijeđena žena koja se namjeravala osvetiti ravnodušnošću tako popustila muškarcu koji joj je jednom oduzeo gotovo sve? I zašto mu prepušta i jedini ostatak svoje sigurnosti – svoju kuću, jedinu materijalni životni oslonac?

Čim je saznala da se njezin nesuđeni suprug vraća, Ester nam predstavlja Lajosa u nekoliko važnih i karakterističnih crta koje se kasnije ponavljaju kao tema i nadopunjuju detaljima. Ona je uvjerena da se u Lajosu

„krije neki tajanstveni izvor energije, poput onih malenih vodotoka u golemim planinskim masivima koji sa svih strana premrežuju brda da bi, potom, bez cilja, traga i razloga nestajali u dubinama krških jama.“

On je „teatralan, djetinjast i lažljiv“. I baš kad bi čovjek krenuo u moralno osuđivanje, sama Ester nadopunjuje njegov lik simpatijom: 

„Istina, lagao je, ali lagao je vedro i prirodno kao kad vjetar puše. (…) Lajos uopće nikada nije bio vođen ni zlobom, ni prepredenim predumišljajem, ni namjerom, ni zlim mislima.“

Ester je svjesna njegovih dobrih i loših strana, ona je žena koja može razumjeti i prihvatiti složenost života i nečijeg karaktera. Ima veliku naklonost upravo prema onim njegovim osobinama zbog kojih je ostala cijeli život usamljena.

Čini mi se da je posebno važno da Ester uspoređuje Lajosa s prirodnim elementima, s vodom i s vjetrom, jer će roman završiti ulaskom jesenjeg vjetra u kuću u kojoj na trenutak pomiče sve što je do tada nepomično stajalo.

„No vjetar, taj kasnorujanski vjetar koji se dotada samo podmuklo potucao oko kuće, razvalio je prozorska krila, zamahao zastorima i, kao da je odnekud donio poruku, dotaknuo i pomaknuo sve u sobi. Naposljetku je ugasio i plamen svijeće.“

Ester se na početku priče boji spoznaje da „sve ono čega se Lajos dotakne gubi svoj izvorni oblik, raspadne se na sastavne dijelove, pretvara se u nešto drugo, baš kao što se u retortama starih vračeva tale plemeniti metali…“

Lajos je te crte svoje osobnosti svjestan i objašnjava je ljubavlju prema nesvrhovitosti:

“Čovjek se do kraja života strahovito umori od svega što je svrhovito. Oduvijek sam volio postupke koji nisu imali objašnjenja.“

Iako se nikako ne slažu u pitanjima morala i etike, Ester i Lajos imaju jednu jedinu zajedničku misao koju oboje poštuju. To je svijest o cjelovitosti.

„Sve što je započeto, mora jednom biti završeno“

na nekoliko mjesta kaže Ester.

Istu misao, na nešto drugačiji način, s dodatnim objašnjenjem koje njihov novi početak dovodi u vezu s mitskim početkom svijeta razvija Lajos kad kaže da se među njima:

“…dogodilo nešto što se više ne može riješiti samo šutnjom. Čovjek cijeloga života šuti o nečemu što je zapravo uistinu bitno. Katkada i umre u toj šutnji. No ponekad mu se pruži prilika da to izgovori… pa se tada ne može i ne smije šutjeti.”

Kad Lajos prekine tu šutnju koja je ležala među njima 20 godina, stvari će se vratiti na svoj početak i oboje će dobiti šansu zaokružiti započetu priču.

Mislim da je jedna od tajni ove knjige upravo u provokativnom pitanju koje ponekad sebi postavljamo kad iza sebe imamo nedovršene priče koje su nas odredile. Čovjek se začudi što je sve mogao napraviti – da je samo htio. Ali željeti nešto jako je bitno da bi se nešto poduzelo. Iz jake želje rastu motivacija i hrabrost. I ona fina doza ludosti koja nas pokreće na djelovanje. Mrtve želje u nama su kao bunari u kojima se talože kosturi zalutalih snova. Pri čitanju romana sigurno će vam barem nekoliko puta na pamet pasti pitanje koje će vas meditativno vratiti u tišinu u koju ste pohranili svoje nedovršene priče – moraju li sve započete priče biti u nama dovršene?

Utješna je istina da je čovjekov život, ma kakav bio, zaokružena cjelina. Neponovljiva, jedinstvena, baš kao čovjek sam. Ili, kako kaže Ester:

„Čovjek živi i dograđuje, popravlja, podiže, katkada i pokvari svoj život, no s vremenom će uočiti da je cjelina, koja se naposljetku posložila upravo od tih grešaka i slučajnosti, zapravo neponovljiva.“

Jedna je članica našeg čitateljskog kluba Opstanak na razgovoru o knjizi komentirala kako o Ester, glavnoj junakinji romana, imamo premalo podataka da bi je shvatili kao stvarnu osobu. Štoviše, ista je osoba naglasila da joj se čini da takve žene ne postoje i da je Ester piščeva vizija žene i ženskih osjećaja. Druga je članica komentirala na sličan način kako joj se čini da nije moguće da postoje žene koje ništa u životu ne rade nego samo čekaju da im se nešto dogodi, da se netko (uglavnom neki „On“) vrati i da pomakne njihov monotoni život s mrtve točke. I kakva je to ljubav, pitale su se obje, koja poznaje samo laži, prevare, podređivanje i podržavanje iluzije koja ruši ženino samopoštovanje?

Moram primijetiti da se u potpunosti slažem s obje naše drage članice u tome da se radi o površno izgrađenom liku, ali ne mogu se složiti s njima kad kažu da takve žene ne postoje. I jesu li manje stvarne ako se o njihovom životu ne može reći ništa više od toga da su u posljednjih dvadeset godina čistile, kuhale, održavale vrt, odbijale prosce i – čekale?

Zar nije isto radila i Penelopa, žena slavnog trojanskog junaka i pustolova koja je svog muža čekala punih dvadeset godina boreći se s proscima kako bi se sačuvala za svog muža, živeći u uvjerenju da će se jednog dana Odisej ipak vratiti? Ono što razlikuje Ester od Penelope je muškarac kojeg čekaju i vjerujem da je to jedan od razloga zašto Penelopin napor u čekanju doživljavamo kao smisleno djelovanje, a Ester i njezinu nepomičnost kao stanje koje može izazvati samo čuđenje i sažaljenje. Jedna je čekala Odiseja, stabilnog i odanog muškarca koji je, usprkos prevarama koje je počinio putem do Itake, postojano bio predan ideji povratka kući, svojoj ženi i djetetu.

Zbog te se ideje bio spreman suočiti s nepomirljivošću mora kojim je vladao Posejdon, spreman uništiti ga na svakom koraku. I, sukladno grčkoj ideji da postoje samo dvije sile koje upravljaju i bogovima i ljudima, a to su sudbina i ljubav, u njegovom slučaju ljubav prema obitelji nadvladala je kletvu moćnog boga mora i pobijedila sve neprijateljske sile. Penelopa je, kad je konačno dočekala svog muža, dobila potvrdu smislenosti svojih napora i nagradu za svoj neizmjernu vjernost – odanu ljubav. Ester na žalost nije dobila ništa. Točnije, nagrada je bila u skladu s karakterom njezinog dragog Lajosa- dobila je poziciju osobe koja će ostatak života provesti negdje u njegovoj blizini, bez ikakve garancije da će na nju paziti i brinuti s o njoj. I zbog toga je bila spremna ostaviti sve što joj je značilo sigurnost i dostojanstvo.

Ester je dostojanstvo izgubila, Penelopa ga je samo potvrdila. Ester je dobila mrvice sa stola ljubavi, Penelopa je dobila raskošnu gozbu. Zašto? Zato jer, po svemu sudeći, naše dostojanstvo i samopoštovanje ovise o karakteru osobe koju volimo. Jesmo li do te mjere određeni jedni drugima da se sve naše karakterne crte zrcale u ljudima koje volimo? Je li nekarakterni i zabavni Lajos imao sve što karakterna i dosadna Ester nije i obratno? Može li karakterna osoba stajati kao potporni stup nekarakternoj? I koliko dugo?

Lajos tvrdi da ga je Ester iznevjerila onda kad ju je najviše trebao. Zamjera joj što nije preuzela ulogu moralnog oslonca i naglašava kako je svjestan svoje moralne niskosti. Znači li ljubav potpuno prihvaćanje drugoga, kakav god on bio? Vjerujem da je u svima nama barem jednom zatitralo ovo pitanje, makar kao pretpostavka dok smo razmišljali o onome što nazivamo pravom ljubavi. I smatram da je to jedna od tajni ovog romana – jednostavno na trenutak probudi onaj jednostavni san o potpunom jedinstvu s drugim, podsjeti nas na onu naivnu radost predavanja koja ne pita za uzroke i posljedice.

U ključnom razgovoru, prije nego što Ester popusti Lajosu i preda mu posljednju svoju zemaljsku imovinu, on pravi razliku između muške i ženske ljubavi, pridobivajući je tako za ideju o ispravnosti odustajanja od njenog mirnog i stabilnog života.  

Lajos joj kaže:

„Nije dovoljno samo nekoga voljeti. Mora se voljeti tako da ni kradljivac, ni tuđa namjera ni zakon, pa bio on Božji ili svjetovni, baš nitko i ništa ne može protiv te ljubavi. Nismo se voljeli dovoljno hrabro..u tome je bila naša nesreća. A to je već tvoj grijeh, jer je muška hrabrost u ljubavi uistinu neznatna. Ljubav je, zapravo, vaše djelo. Samo ste u tome nedostižne.“

A zatim nastavlja dalje:

„Ti si tu negdje pokleknula, a s tobom je palo sve što je moglo biti, što je bila tvoja dužnost, tvoja zadaća, smisao života. I nisu muškarci odgovorni za ljubav. Treba voljeti hrabro. No ti si počinila ono najgore što žena može počiniti: uvrijedila si se, ustuknula i pobjegla.“

Smatram da je potpuno svejedno tko je kome uputio ove riječi. Vjerujem da su mnogi ljudi doživjeli slične optužbe i predbacivanja na račun svoje odluke. I tko smo mi uostalom da donosimo sud što je za nekoga najbolje rješenje? Možda je Ester do kraja života osjećala da je donijela ispravnu odluku. A možda i nije? Sami dopišite nastavak njezine priče. Roman će vas sigurno odvesti prema vašem vlastitom scenariju- tamo gdje završava Ester počinju naše osobne priče…

Pretplatite se
Obavijestite me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments
Share This