“Vjerovala sam da me sve ono što sam bila prije pripremilo na to putovanje. Ali ništa me nije pripremilo, niti me moglo pripremiti. Svaki dan na stazi bio je jedina moguća priprema za dan koji je slijedio. A katkad me čak ni prijašnji dan nije pripremio za ono što se trebalo dogoditi.”
Kad sam uzela knjigu u ruke, osjećala sam lagani prezir prema naslovnici koja me uvjeravala da se radi o, kako sam ih tada u mislima nazvala, “američkim sladunjavim osobnim traganjima”. U prvom planu naslovnice su zgodne ženske noge u kratkim trapericama, desna ruka u stražnjem džepu i u daljinama planine u koje je žena, čiji se torzo ne vidi do kraja, zagledana. Ok, rekla sam u sebi, nešto lagano za čitanje, barem da se vratim planinama, makar i na sladunjav način. Možda je tako i bolje, zaključila sam i na nagovor knjižničarke posudila knjigu, još toplu od plastificiranja.
Već nakon prve stranice moj prezir se pretvorio u iskreno divljenje jer me Cheryl Strayed iznenadila stilom pisanja. “Ovo je sjajno!”, uzviknula sam u sebi i nisam mogla skinuti pogled s nekoliko rečenica koje su me na brzinu uvukle u priču. Priznajem, knjigu sam čitala gotovo mjesec dana, ali samo zato da u njoj što duže uživam. Nije mi se žurilo – znala sam da je Cheryl stigla na cilj i da ću knjigu jednom pročitati do kraja. Uvjerljivi opisi, jednostavni i duboki unutrašnji monolozi, dirljiva i dostojanstvena sjećanja na borbu sa samom sobom, iskrenost i nepretenciozna životna mudrost. To su razlozi zbog kojih sam poželjela upoznati Kraljicu staze pacifičkih vrhova, kako su je planinari nazvali zbog činjenice da su joj svi putem, dugim preko 1700 kilometara, htjeli nešto darovati.
Njezino putovanje započelo je četiri godine prije kupovine prvog priručnika za planinarenje i prije prvog koraka na Stazi pacifičkih vrhova, u trenutku kada Cheryl stoji uz mjačinu bolesničku postelju. U to je doba imala 21 godinu i bila je udana za Paula. Majka je u 45.-oj godini umirala od galopirajućeg raka i sve je izgledalo kao velika varka s kojom se bilo teško pomiriti jer je majka cijeli život bila vegeterijanka, živjela je zdravim životom, jahala je konje, šetala na čistom zraku, sadila svoje povrće u ekološki čistom prostoru i nije imala poroka. Smrt je nastupila brzo i nenadano te ostavila iza sebe veliku prazninu. Kasnije, na stazi, Cheryl o tom događaju razmišlja ovako:
“Bilo je tako neumoljivo strašno što su mi oduzeli majku. Čak je nisam mogla valjano ni mrziti. Nisam stigla odrasti i odmaknuti se od nje, žaliti se na nju svojim prijateljicama i optužiti je zbog onoga za što sam željela da drukčije učini, pa onda postati starija i shvatiti da je uvijek radila sve što je mogla i znati da je ono što je učinila bilo prokleto dobro i opet je prigrliti sebi. Njezina smrt je to uništila. Uništila je mene. Podrezala me na samom vrhu moje mladenačke drskosti. Prisilila me da prije odrastem i oprostim joj svaku majčinsku pogrešku istodobno kad me zauvijek ostavila djetetom. Moj je život i završio i počeo na tom preuranjenom mjestu na kojemu smo se razišle. Bila je moja majka, ali nisam imala majku. Ona me držala uhvaćenu kao u zamci, ali bila sam krajnje sama. Uvijek ću biti prazna zdjela koju nitko neće moći napuniti. Sama ću je još jedanput, i još jedanput, i još jedanput morati napuniti.”
Cheryl Strayed: Divljina
Četiri godine nakon majčine smrti Cheryl se razvodi, nakon što mužu priznaje sve svoje nevjere i lutanja te odlučuje tri mjeseca provesti na SPV. Nakon razvoda uzima prezime Strayed jer su se slojevi definicija te riječi “izravno obraćali njezinom životu i, osim toga, zvučali poetski: odlutati s pravog puta, skrenuti s ravne staze, biti izgubljen, podivljati, biti bez oca i majke, biti bez doma, besciljno se kretati u potrazi za nečim, rastati se ili zastraniti.” Promjena prezimena značila je inicijaciju u drugačiji način života. Nakon putovanja po Stazi pacifičkih vrhova Cheryl će biti ista, ali ipak bitno promijenjena. Staza pacifičkih vrhova planinska je staza koja se proteže od meksičke granice u Kaliforniji, a do njezina kraja se ide preko granice Kanade, uzduž hrpta devet planina – Lagune, San Jacinta, San Bernardina, San Gabriela, Leibrea, Tehachapija, Sierra Nevade, Klamatha i Kaskadnog gorja. Proteže se uzduž država Kalifornije, Oregon i Washington. Prolazi kroz nacionalne parkove i divljinu, preko federalnih, plemenskih i privatnih zemljišta, kroz pustinje, planine i prašume, preko rijeka i autocesta. Cheryl će s preteškim Čudovištem na leđima, ruksakom koji je bio pretovaren stvarima, prepješačiti ovu stazu i nakon tri mjeseca završiti putovanje na Mostu bogova na kojeg će, četiri godine kasnije, dovesti i svog budućeg muža Briana. Za 15 godina na to isto mjesto dovest će i svoje dvoje djece.
U pisanju knjige Cheryl Strayed oslanjala se na osobne dnevnike, istražujući činjenice kad god je mogla i savjetujući se s nekoliko osoba koje se pojavljuju u knjizi, prizivajući u sjećanje te događaje i doba života. Knjigu je posvetila svom mužu, Brianu Lindstromu i njihovoj djeci, Carveru i Bobbi. Nikada mi posveta životnom partneru i djeci nije izgledala tako smisleno kao ovdje, jer je prvo što mi pada na pamet snaga te žene da iskreno sebi prizna svoje osjećaje i da upravo zbog djece postane onakva kakva želi biti. O tome govori kad se prisjeća svog pobačaja, koji je ujedno značio i susret s idejom o nekoj budućoj Cheryl, koja će biti drugačija od one koja je u tom trenutku postojala:
“Tjedan majčina rođendana bio bi doba mojeg porođaja. Te je noći u Sioux Fallsu tegobno sjedinjenje tih datuma bilo kao udarac u trbuh, ali nije me navelo da se predomislim u vezi s prekidom trudnoće. Samo sam molila svemir da mi daruje još jednu priliku. Da mi dopusti da postanem osoba koja bih trebala biti prije nego što postanem majka: žena čiji je život iskonski drugačiji od života moje majke.” Jedan davni prekid trudnoće, u vrijeme kad nije bila spremna biti majka, i pokušaj da se promijeni kako bi jednom to mogla biti, pokazali su se kao dobre odluke godinama kasnije. Svemir se pobrinuo da njezina hrabrost bude nagrađena. “Bio je to svijet u kojemu nikada nisam bila, a ipak sam uvijek znala za njega, svijet u koji sam doteturala u tuzi i zbunjenosti, u strahu i nadi. Svijet za koji sam mislila i da će me pretvoriti u ženu kakva sam znala da ću postati, i da će me vratiti u djevojku kakva sam nekada bila.”
Cheryl Strayed: Divljina
Osim dnevničkih bilješki s putovanja, Cheryl bilježi svoja sjećanja, ona koja su je dovodila u dodir s majkom, ali i sa drugim važnim osobama iz njezina života. Tako se u susretu s biljkama koje rastu uzduž puta sjeća imena biljaka i cvijeća koje je izgovarala njezina majka. Sjeća se mirisa kadulje i zvjezdanih noći provedenih na trijemu kuće u brdima, u kojima su živjeli bez struje, i trenutaka kad joj je majka rekla da će sigurno jednom na tome biti zahvalna. Sjeća se kako su ona i brat morali ubiti njezinu omiljenu kobilu, simbol majčine slobode i ljubavi. Na prenoćištu u snijegu ugleda lisicu koja joj neko vrijeme pravi društvo, udaljena, a kad lisica nestane, Cheryl glasno za njom zazove svoju majku. Puno je trenutaka kada nesvjesno i zatomljeno, tajanstveno i poetično probijaju na površinu i pokazuju se kao bljeskovi individualnosti koja se bori za svoj pravi udah. Sjećanja, najviše lijepa i nježna, koja ispunjavaju trenutke samoće.
Putovanje Cheryl Strayed nije ispunjeno new age filozofijom, nema niti natruha one religioznosti koja daje teoretski okvir zbivanjima na putovanju. Njezina duhovnost je jednostavna – ona pušta da njezina prava priroda govori i da se usklađuje s divljinom, u skladu s odlukom da bude bolja osoba i da ne dopušta sebi padove u iste obrasce ponašanja. I to je sve. Ostalo je prepuštanje stazi, koračanje prema cilju, uglavnom fizički tegobno i naporno, ali ispunjeno ljepotom koja plijeni duh i jača ga.
“Vjerovala sam da me sve ono što sam bila prije pripremilo na to putovanje. Ali ništa me nije pripremilo, niti me moglo pripremiti. Svaki dan na stazi bio je jedina moguća priprema za dan koji je slijedio. A katkad me čak ni prijašnji dan nije pripremio za ono što se trebalo dogoditi.”
Ništa je nije moglo pripremiti za susret sa stazom, ali svakim korakom bila je bliže cilju. U sebi je gradila hrabrost koja ju je vodila u trenucima kad je mogla, zbog tegobnosti puta, pomišljati na odustajanje. “Ja se ne bojim”, kaže sebi Cheryl u svakoj situaciji kad nije sigurna u sebe, sokoleći svoj duh i uspijevajući u tom pokušaju.
Pojedini dijelovi putovanja i zapažanja djeluju kao metafore, nameću se kao takve, iako ništa u namjeri autorice nije literarno i nategnuto, kao okvir koji teži tome da postane metaforičan. Borba sa samom sobom tako je spontana i nužna da nigdje nema napomene da se radi o borbi, niti su naglašeni rezultati te borbe, zaokruženi glamuroznim zaključcima kakvima često obiluje duhovna literatura.
Njezina životna filozofija, ili bolje rečeno njezini životni stavovi, sažeti su najviše u citatima koji stoje na počecima poglavlja, od kojih izdvajam samo neke:
“Kad nisam imao krova, smionost sam učinio svojim krovom.”
Robert Pinsky
“Nikada, nikada, nikada se ne predaj!”
Winston Churchill
“Ponestane li vam odvažnosti…uzdignite se iznad odvažnosti…”
Emily Dickinson
“Sada smo u planinama i one su u nama…”
John Muir
Daleko od toga da želi biti vodič ili mentor za ovakva ili slična putovanja, Cheryl Strayed autorica je koja vas svojom životnom pričom može zadiviti jer njezina jednostavnost prelazi granice bilo kakve taštine. Duboko ljudska, mudra na jedinstven način, i vrlo hrabra osoba. Ova spisateljica koja je sebe ostvarila u svemu što čini poručuje nam svojom pričom da je biti ono što jesi najdublji bunar u kojeg čovjek može sići i najviša planina na koju se može popeti. Važan je svaki korak do cilja i spremnost da se taj korak učini, iako se ponekad čini tako teškim da se noge jedva pomiču prema naprijed. I, na kraju, kad nije više mogla, Cheryl je – potrčala. I stigla na cilj.
“Bilo mi je nepoznato sve to dok sam sjedila na toj bijeloj klupi onog dana kad sam završila s planinarenjem. Sve osim činjenice da nisam trebala znati. Da je bilo dovoljno vjerovati da je ono što sam učinila bilo istinito. Razumjeti njegovo značenje, a da još nisam bila u stanju reći točno što je ono, kao svi oni stihovi iz Sna o zajedničkom jeziku koji su tekli kroz moje noći i dane. Vjerovati da nisam više trebala posezati golim rukama. Znati da je vidjeti ribu ispod površine vode dovoljno. Da je to sve. To je bio moj život – kao svi životi, tajanstven, i nepovratan, i svet. Tako vrlo blizu, tako vrlo prisutan, toliko moje vlasništvo. Koliko je bilo divlje pustiti ga da bude što jest.”