„Koja je uloga književnosti u današnjem, suvremenom svijetu? Blago i s puno ljubavi, ova knjiga uvodi nas u problematiku književnoga kanona, kurikula nastave književnosti i problema vezanih uz čitanje lektire. Osim što nas potiče na razmišljanje kakav stav možemo zauzeti prema knjizi kao predmetu, ukazuje nam i na rješenja koja smo možda zaboravili, a nadohvat su nam ruke.“
Krešimir Butković
U prvom dijelu knjige, naslovljenom “Vrijeme čitanja i vrijeme života” autorica počinje raspravu o književnosti kao prilici da zastanemo i promotrimo život te postavlja tezu da književnost ima smisla jedino onda ako nas povezuje sa svijetom i uspostavlja s njim dijalog. “Nažalost, većina naše djece osjeća kako im knjiga oduzima dragocjeno vrijeme života jer je premalo priča u kojima se prepoznaju i u kojima žele sudjelovati”, kaže Bašić i tako staje na stranu čitatelja koji traži mogućnosti identifikacije s tekstom ili barem razumijevanje konteksta koji povezuje čitani tekst sa njegovom stvarnošću. Tako odmah na početku naglašava poštovanje koje treba pokazati svakom učeniku/čitatelju tako što će se uvažiti njegov urođeni instinkt za dobru priču (“priču koja hrani dušu”) i tako stvoriti predispozicije za dijalog s književnim tekstom.
“Ako smo u svijetu knjige prihvaćeni, ako sudjelujemo prepoznajući se u likovima i zbivanjima, tek tada držimo knjigu u ruci kao vrijedan predmet i ne žalimo vremena koje joj poklanjamo.”
Drugi dio knjige o smislu nastave književnosti posvećen je metafori kao metodičkom konceptu. Ako je u prvom dijelu postavila niz pitanja i vrlo široko tematski zahvatila u pitanje statusa knjige u naše doba iscrtavajući paradokse našeg vremena, ovdje se Ivana Bašić fokusira na metodička pitanja koja kao profesorica postavlja sebi na početku prvog razreda srednje škole.
“Trebaju nam tekstovi koji jačaju socijalnu prirodu učionice, kako bi nastava književnosti postala za naše učenike mjesto susreta, druženja, povjeravanja, otvaranja, dijeljenja misli i osjećaja u jeziku kojem je osnovni smisao upravo – komunikacija. Sve se mijenja, ali čovjek ipak ostaje dijaloško biće – biće priče. Imajući to na umu, možemo jasnije i lakše definirati smisao nastave književnosti za buduće generacije.”
Treći dio knjige o smislu nastave književnosti posvećen je trećem razredu srednje škole, točnije razdoblju realizma koje Ivana Bašić naziva kamenom spoticanja. Potaknuta s nekoliko pitanja koja su je kao profesoricu zabrinjavala pri dolasku na teren realizma, osvrnula se na ovo razdoblje iz nekoliko kutova. Najprije je ustvrdila kako je realizam u trećem razdoblju srednje škole tematski pun pogodak jer je “puno tema koje su povezane s djelovanjem te se jasno može vidjeti koje su posljedice naših odluka i postupaka.” To je vrijeme kada su mladi ljudi zainteresirani za stvarni svijet na sve moguće načine pa je puno sadržaja s kojima se u lektirama mogu povezati.
Četvrti dio knjige “Što je smisao nastave književnosti?” počinje prikazom pripremnih godina za uvođenje državne mature u srednje škole. Autorica knjige u to je vrijeme, u periodu od travnja do lipnja 2005. godine, radila u jednoj gimnaziji te je opisala svoja razmišljanja, ali i iskustva vezana uz same početke novog načina propitivanja čitateljskih kompetencija u hrvatskim školama.
Prateći taj proces od 2005. godine do danas, bilježila je svoja zapažanja i uočavale neke zakonitosti te smjelo zaključuje kako je
“državna matura nanijela štetu nastavi književnosti u srednjim školama jer je ona sada velikim dijelom usmjerena tom funkcionalnom cilju o kojem ovisi status škole, nastavnika i učenika. Velikim je dijelom ukinuta autonomija nastavnika koji je sve manje kreator nastavnog procesa.” Bašić je u svojoj dugogodišnjoj praksi na pripremama za državnu maturu zamijetila kako dobrim dijelom i učenici misle da nastava književnosti postoji zbog državne mature. To je, naravno, paradoks, “jer je ono, što je trebalo biti sredstvo za postizanje dobre nastave, kako je deklarativno predviđeno, postalo cilj nastave.”
